Kršćanski bračni život

Kršćanski bračni život važna je tema za svakoga tko je oženjen. Bog nam je u svojoj Riječi jasno objavio svoje misli o tome kakav je brak po Njegovoj volji. Te misli nisu se promijenile, a neće se promijeniti ni uslijed novih predodžaba koje ovaj svijet ima o vrijednosti braka. Upravo u danima kad ljudi ovoga svijeta u tom pogledu sve okreću naglavce, osobito je potrebno podsjetiti se na Božja načela o braku te dosljedno po njima živjeti.

U Novom zavjetu postoje tri odjeljka koji osobito obrađuju ta načela, a to su: 1. Petrova 3,1-7; Efežanima 5,22-23 i Kološanima 3,18-21. U njima Petar, a osobito Pavao, postavljaju temelj nauka za sretan brak. Istine i načela koja su obrađena u tim odjeljcima osvijetljena su nam praktičnim primjerima iz Starog zavjeta. Jedan od takvih primjera nalazimo u Knjizi Postanka 24,61-67 i 25,11. Na temelju tog primjera najprije ćemo se pozabaviti sa sedam načela za brak po Božjoj namisli. Četiri načela odnose se na muškarca (muža), a tri na ženu.

Prije negoli započnemo s time, ukazao bih na jednu osobitu opasnost. Kako u Kološanima 3 i Efežanima 5 tako i u 1. Petrovoj 3, ženama i muževima govori se odvojeno. Jasno im se obraća sa „žene“ i „muževi“. Postoje, dakle, osobite opomene za ženu i osobite opomene za muža. Muževi su često skloni radije čuti ono što je rečeno ženama (primjerice, da budu pokorne) te im neprestano na to ukazivati. Ista opasnost vrijedi i u obrnutom smislu, u pogledu žena. Trebamo se čuvati takvog načina ponašanja.

Promotrimo najprije načela koja vrijede za supruga:

1. načelo: Izak je pošao u susret Rebeki (Postanak 24,63). To načelo nalazimo u 1. Petrovoj 3,7 gdje kaže: „Jednako i vi, muževi, živite sa ženom prema spoznaji (ili razumno) kao sa slabijim sûdom, iskazujući joj čast.“ Tu vidimo da je dužnost muževa izlaziti u susret svojim ženama. Žene razmišljaju i osjećaju drugačije negoli muškarci pa je dužnost svakog supruga prilagoditi se svojoj supruzi i pokazati razumijevanje za nju. Življenje sa ženom odnosi se na sva područja ljudskoga bića, to jest na duh, dušu i tijelo. U svakom od tih područja muž bi trebao biti spreman izići u susret svojoj ženi.

To izlaženje u susret počiva na načelima Božje riječi, jer se ono mora provoditi „prema spoznaji“. Kompromis koji se čini nauštrb Božjih misli nije izlaženje u susret prema Božjim namislima. No muževi trebaju živjeti „razumno“ sa svojim ženama, a to znači da trebaju imati obzira prema svakoj osobitoj okolnosti u kojoj se bračni par nalazi i znati je ispravno procijeniti. Upravo u bračnom životu mogu nastati kobne posljedice ako živimo i postupamo prema unaprijed izrađenim obrascima.

Petar, nadalje, rasvjetljuje da su žene slabiji sûd (posuda). Načelo ovoga svijeta koje kaže da se od bračnoga druga treba očekivati barem onoliko koliko mu se daje, ne vrijedi za kršćanski brak. Bog je stvorio ljude kao „muško“ i kao „žensko“ (vidi Postanak 1,27). Žene su slabiji sûd i mi muževi trebamo o tome voditi računa. Neki su osjećaji svojstveni samo ženama i muškarci će ih teško moći shvatiti, a neki su načini razmišljanja opet svojstveni samo muškarcima te ih žene ne razumiju. Muževi bi uvijek trebali o tome razmišljati prigodom ophođenja sa svojim ženama. Kako bi predusreo opasnost da se iz tog razloga s prijezirom postupa prema ženama, Petar dodaje: „iskazujući im čast“. Samo ukoliko je to tako, brak je uredan te je praktični ishod toga da molitve muževa neće biti spriječene.

2. načelo: Izak vodi Rebeku (Postanak 24,67). Za muževe je istodobno i velika povlastica i velika odgovornost da vode svoje žene. Od dana vjenčanja muž bi trebao biti sposoban voditi svoju ženu. No tu odmah treba predusresti jedno pogrešno shvaćanje, naime, vođenje ne znači gospodarenje. Mnogi muževi misle da su ovlašteni zapovijedati svojim ženama, no to nipošto nije u skladu s namislima našeg Boga.

Prije braka muškarac je odgovoran za svoja vlastita djela i postupke. Učini li nešto što nije dobro, posljedice njegova pogrešnog ponašanja pogađaju njega sámog. Ako pak je oženjen, njegovo ponašanje ima posljedice i po njegovu ženu. Ako mi muževi počinimo neku pogrešku, naše žene automatski trpe s nama zbog toga. Stoga možemo svoje žene voditi k blagoslovu ali i k propasti.

Dva primjera iz Starog zavjeta, jedan pozitivan i jedan negativan, dobro nam oslikavaju to načelo. Boaz je bio čovjek čije je ponašanje bilo popraćeno Božjim blagoslovom te je, stoga, bio osposobljen dovesti Rutu do toga da ima udjela u tom blagoslovu. On ju je odmah uveo u blagoslov. Nabal je bio čovjek pod prokletstvom te je morao trpjeti posljedice svojih zlih djela tako što ga je Bog kaznio. Da se Bog po svojoj milosti nije umiješao, David bi navukao na sebe krivicu za krvoproliće, a Nabalova žena Abigajla vjerojatno bi poginula zajedno sa svojim mužem.

3. načelo: Izak je volio Rebeku (Postanak 24,67). Ovo osnovno načelo za brak po Božjim namislima vodi nas do važnog odjeljka u Efežanima 5,25, gdje je nama muževima višestruko zapovjeđeno da ljubimo svoje žene (također i u Kol 3,19). Apostol se služi s tri usporedbe kako bi nam pojasnio način na koji muž treba ljubiti svoju ženu. Treba je ljubiti kao što Krist ljubi Crkvu (st. 25), kao svoje vlastito tijelo (st. 28) i kao samoga sebe (st. 33). Ove usporedbe jasno pokazuju da je ta ljubav posve različitog karaktera od onoga što ljudi ovog svijeta nazivaju ljubavlju.

Redak 29 pokazuje nam kako se izražava ljubav: muž hrani i njeguje svoju ženu. Preduvjet za brak po Božjim zamislima jest to da muž bude u stanju hraniti svoju ženu. Pritom se hranjenje odnosi i na tjelesne i na duhovne potrebe. Onaj tko nije u stanju hraniti svoju ženu u tjelesnom smislu, ne bi trebao ni stupati u brak. Svaki muškarac trebao bi biti vjeran u obavljanju svog posla. No i u duhovnom smislu muž treba biti u stanju hraniti svoju ženu. Božja riječ upućuje žene na to da pitaju svoje muževe ako im nešto nije jasno (1. Kor 14,35), i krajnje je žalosno ako je muž nesposoban odgovoriti na ta pitanja. Onaj tko se tek u braku počne baviti duhovnim stvarima, zapravo počinje prekasno. Za muškarca je najbolje da upozna Božje namisli prije braka, kako bi bio u stanju udjeljivati duhovnu hranu.

Muž, također, njeguje svoju ženu. Pod tim se ne podrazumijeva njegovanje u bolesti ili slično, nego to da muž obasipa pažnjom svoju ženu zato jer mu je draga. Onaj tko njeguje svoju ženu, ispunjava želje njezina srca – želje koje su kod svake žene drugačije. To se može izraziti i ovako: onaj tko hrani svoju ženu, daje joj ono što joj je potrebno. On joj daje prema potrebi (onako kako je izraelski narod dobivao manu u pustinji). Onaj tko njeguje svoju ženu, pokušava joj dati, ako je moguće, ono što ona želi. On joj daje po želji (onako kako je Salomon davao kraljici od Sabe, 1. Kralj 10,13).

Sâm Gospodin zapovijeda nama muževima da volimo svoje žene. Nastupe li pak takve okolnosti u kojima nam to teško pada, zato što se naše žene možda ne ponašaju tako da zavrjeđuju ljubav, trebamo razmišljati o Kristovoj ljubavi prema Njegovoj Crkvi. I uz sve naše pogreške, On nas svejedno voli nepromjenjivom ljubavlju i naklonošću. Ta ljubav treba nam neprestano biti uzorom i poticajem.

4. načelo: Potpuno sjedinjenje muža i žene. Nakon sklapanja braka Izak se utješio zbog smrti svoje majke (Postanak 24,67), a uskoro je nastupio i rastanak s ocem (Postanak 25,8-11). To nas podsjeća na važno načelo (koje se, nažalost, često zaboravlja) da je jedinstvo u braku veće od jedinstva ili veze između krvnih srodnika, primjerice, između roditelja i djece. Jasno je da sin ne prestaje biti sin i da roditelji ostaju roditelji, koje sin treba voljeti i poštivati. No izuzetno je važno uočiti to da je muž bliskiji sa svojom ženom negoli sa svojim roditeljima. Žalosno je vidjeti da poneki muškarci o nekom problemu prije razgovaraju sa svojim roditeljima negoli sa svojom ženom. Još je opasnije kada se jedan od supružnika žali na drugoga svojim roditeljima. Takav način ponašanja otrov je za vlastiti brak. Roditelji su već u mnogo slučajeva zabili dubok klin u mlade brakove. Svi sudionici trebali bi imati mudrost od Gospodina za ispravan suživot.

Nakon što smo promotrili neka načela koja se odnose na muževe, pozabaviti ćemo se onime što se odnosi na žene.

1. načelo: Pomoć mužu. U Postanku 24,61 ukazano nam je na to da se Rebeka „spremila“ kako bi pošla k Izaku. Ona ide k Izaku, a ne obrnuto. Abraham je izričito zapovjedio da Izak ne odlazi u zemlju njegove rodbine, nego da ženu treba dovesti k Izaku. U načelu je žena dana za pomoćnicu mužu, a ne muž za pomoćnika ženi (što ne znači da muž svojoj ženi neće ponekad pomoći u kućanstvu, ako je potrebno). Kad žena stupa u brak, mora joj biti jasno da napušta svoje dotadašnje obveze te ubuduće surađuje u obvezama svog muža. Ona odlazi svome mužu da mu pomogne. Potpuno je protivno Božjim namislima ako žena i dalje obavlja svoj dotadašnji posao (zato što možda zarađuje više od muža), a muž za to vrijeme vodi kućanstvo. Božja se gledišta ne mijenjaju, čak i ako su protivna uvriježenom mišljenju mnogih ljudi u ovom svijetu.

Kad je Bog stvorio čovjeka, htio mu je dati pomoć sličnu njemu (Postanak 2,18), to jest ženu koja će mu priličiti. Bog svakoj ženi daje u zadaću to da svome mužu pomaže u svakom pogledu, onako kako to njemu priliči. To, međutim, ne znači da muž dopušta da ga njegova žena „poslužuje“, nego je riječ o bogomdanom suživotu u kojem je žena na raspolaganju mužu i nadopunjuje ga.

2. načelo: Podložnost mužu. Rebeka se pokrila kad je vidjela Izaka (Postanak 24,65). Time je izrazila svoju pokornost Izakovoj volji. U sve većem nastojanju prema jednakopravnosti spolova, možda osobito teško pada udovoljiti tom načelu. No podsjetimo se da je u Novom zavjetu jasno utvrđeno: „Žene, svojim se muževima pokoravajte kao Gospodinu“ (Ef 5,22). „Isto tako i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima“ (1. Pet 3,1; vidi i Kol 3,18).

Ali, uočimo dvije pojedinosti. Kao prvo, pokornost ne znači da su žene one kojima se zapovjeda (odnos pokornosti između muža i žene razlikuje od odnosa između roditelja i djece), i ako drugo, žene se trebaju pokoravati „kao Gospodinu“. Ovaj važan dodatak određuje okvire i ukazuje na pravu ulogu, kako žene tako i muža. Nije riječ o tome da žena izvršava naređenja svoga muža, nego je kod pokornosti riječ o općem životnom stavu kakav je ugodan Gospodinu.

3. načelo: Predanost mužu. Stavljajući pokrivalo (st. 65), Rebeka nije samo obznanila svoj stav pokornosti, nego je time istodobno pokazala svoju predanost Izaku. Za ženu bi njezin muž trebao imati prvo mjesto među svim ljudima (osim, naravno, samog Gospodina). U drugom poglavlju Poslanice Titu, od četvrtog retka pa nadalje, apostol Pavao upućuje starije žene neka poučavaju mlađe da „ljube svoje muževe, ljube svoju djecu … bave se kućanskim poslovima“. Ovaj redoslijed je osobito značajan: najprije muž, zatim djeca, a potom kućanstvo. Nažalost je u mnogim brakovima ovaj redoslijed drugačiji, a posljedice su često pogubne. Neke žene na prvo mjesto postavljaju djecu, zanemarujući tako svog muža. Za neke pak je na prvom mjestu kućanstvo. Oboje je ispravno i važno ako se postavi na pravo mjesto, ali samo poštivanje božanskog redoslijeda može dovesti do skladnog suživota u braku.

Bog je u ženinu prirodu usadio privrženost mužu i odanu ljubav prema njemu. U Knjizi Postanka 3,16 Bog je Evi rekao: „I žudjet ćeš za svojim mužem“. Tu se pojavljuje određeni problem, koji može doći do izražaja u svakom kršćanskom braku. Muž neće nikada moći sasvim udovoljiti žudnji svoje žene. Prije pada u grijeh postojao je savršen sklad u obostranoj žudnji žene i muškarca jednog prema drugom. No nakon pada u grijeh, ženina žudnja da bude u muževljevoj blizini veća je nego obrnuto. Muškarac mora ispuniti određene obveze izvan domaćinstva, tako da nikada ne može udovoljiti žudnji svoje žene da ga ima pored sebe. Ta činjenica nije sasvim jasna mnogim ženama. Osobito kad je riječ o duhovnim djelatnostima (primjerice, odlazak na neki veći kršćanski skup), žena mora naučiti obuzdavati vlastite želje i dati mužu slobodu. Na tome počiva Božji blagoslov.

Prije negoli zaključimo, još ćemo se jednom podsjetiti da je kršćanski brak nadasve važna tema. Brak nije samo kruna prvog stvorenja, nego je i slikovit prikaz važne i veličanstvene istine o „Kristu i njegovoj Skupštini“. Od vječnosti je Božja namisao bila da svome Sinu dade Nevjestu, i mi ćemo u svoj vječnosti biti s Njim i uz Njega kao „Žena Jaganjčeva“. O toj nama nedokučivoj istini, naši brakovi trebaju i smiju biti živo svjedočanstvo već sada, u ovom razdoblju. Zar se ne isplati voditi brak prema Božjim načelima?