Aristarh

Kaže se da ime Aristarh znači „najbolji upravitelj“. Ali, bez obzira na to, nema nikakvih naznaka o tome da je on zaista nečime upravljao, bilo u svjetovnim poslovima ili u Božjem narodu. Možda su Izreke 16,32 bolji komentar njegova imena. „Onaj tko je spor na srdžbu bolji je od junaka, a onaj tko vlada svojim duhom od onoga tko zauzme grad.“ Naprotiv, „kao grad porušen i bez zidova je onaj tko nema vlasti nad vlastitim duhom“ (Izreke 25,28). Obuzdavanje vlastita duha je snaga. Nedostatak samosvladavanja čini čovjeka nesposobnim za obranu. Vjernici bi trebali provoditi samosvladavanje u snazi Svetoga Duha (Galaćanima 5,23; uzdržljivost = samosvladavanje). Mnogi uspješni upravitelji u svjetovnim poslovima nesposobni su upravljati svojim vlastitim duhom. Smatram da je Aristarh bio vjeran svome imenu te da je svoje upravljačke sposobnosti pokazao u svome životu kao vjernik koji vjeruje u Isusa Krista.

Kakav je čovjek bio taj Aristarh? Postoji vrlo malo toga što je zabilježeno o njemu. Luka ga spominje triput, a Pavao dvaput (Djela 19,29; 20,4; 27,2; Kološanima 4,10; Filemonu 24). Iz toga možemo stvoriti nekakvu sliku o tom odanom kršćaninu.

U Djelima 27 veli se da je bio Makedonac iz Soluna. Vjerojatno je bio jedan od obraćenika koji su se obratili Bogu od idolâ, kako bi služili Bogu živom i istinskom i iščekivali Njegova Sina s nebesa (1. Solunjanima 1,1-10). Kao pripadnik solunske zajednice zasigurno je iskusio ponešto od progonstva što je uslijedilo nakon Pavlova poučavanja. Progonstvo objelodanjuje ono što je nestalno i nestvarno (Matej 13,20.21); ali objelodanjuje i čisto zlato vjernosti (1. Petrova 1,6.7), i upravo je tako bilo kod Aristarha. Obilje u onome što je materijalno može pospješiti obumrlost duha i nedostatak duhovne žudnje. Kad se pak traži odlučnost, uključujući i žrtvu za Krista, privlačnost onoga što je materijalno može biti snažna i dovesti do nevjernosti Kristu. Brojni su primjeri iz Pisma; Lotova žena, Izrael, Orpa, Dema i crkva u Laodiceji samo su neki od njih. No hvala Bogu da imamo i primjere onih koji su bili vjerni; Abraham, Mojsije, Ruta, udovica s dvije lepte i Pavao samo su neki od njih. Vjerujem da je Aristarh bio čovjek čvrstih nakana i vjere, koji se nije dao lako odvući od onoga što je volio i nastojao slijediti.

U Djelima 19 vidimo ga u žarištu opasnosti i progonstva. U Efezu su se, kao posljedica Pavlova naučavanja, uskomešali osjećaji. Novčana dobit srebrnara koji su izrađivali kipiće Dijaninog hrama počela je opadati, jer je Pavlova služba razotkrila ispraznost idolopoklonstva i proslavila jedinoga istinskoga Boga. To upletanje u njihovu dobit pobudilo je njihovu srdžbu. Gospodinu Isusu je to bilo poznato (Ivan 2,13-16). Aristarha, Pavlova suputnika, skupa s Gajem pograbilo je mnoštvo i odvuklo ga u kazalište. Namjera je bila pronaći neki razlog zbog kojega bi ih se moglo optužiti, i tako ušutkati omraženo naučavanje. Aristarh je ostavio idolopoklonstvo u Solunu; sada se suočio s njime kao s neprijateljem u Efezu. Oni koji su bili zaduženi za održanje zakona i reda morali su posvjedočiti u prilog Aristarhu i njegovim sudrugovima, jer ovi nisu bili nasilnici. Nisu pljačkali hramove, niti su govorili pogrdno o božici Dijani. U njihovim postupcima nije bilo ničeg zločinačkog ni prevratničkog. Uzbuna je bila nepotrebna. Okupljeno mnoštvo je bilo raspušteno, a ta braća oslobođena od opasnosti. Aristarh je iskazao duh koji je bio obuzdan, pod upravom Duha Svetog. Njegov primjer nam je podsjetnik da se kršćanska poruka o milosti, milosrđu i Božjoj ljubavi ne smije obezvrijediti našim neodgovornim ponašanjem. Postoji mnogo više snage u propovijedanju radosne vijesti time da pokažemo taj dokaz snage Duha, negoli u strogom pristupu (čak i prestrogom dosljednom pristupu), srodnom nasilnom razaranju idola i hramova. Strog stav prema onima koji se protive istini izaziva samo razdraženost i osvetu, i nema nikakva učinka na savjest. Pavao je u 2. Korinćanima 10,4 pisao da naše oružje nije tjelesno. Za rušenje sotonskih utvrda nisu dovoljno snažna svjetovna načela zlih ljudi, nego duhovno oružje koje daje Bog.

Jasan znak Aristarhove odanosti Gospodinu javlja se u Djelima 27, gdje ga vidimo kao pratitelja apostola Pavla na putovanju u Rim. On nije olako odustajao. To poglavlje iznosi nam mnoge pojedinosti o neugodnim iskustvima onih koji su plovili na onom nesretnom brodu. Živo je opisan potpuni gubitak broda i spašavanje svih putnika. Usred te opasnosti i zbunjenosti Pavao je stajao kao svjetlo u tami. Zahvaljujući njegovim smjernicama i njegovoj pribranosti bili su spašeni svi njihovi životi. Možemo biti sigurni da je Aristarh, koji je sve to vidio, mnogo naučio iz toga. Možda je pomislio: „Izgleda da taj Pavao stalno upada u neke nevolje, a i njegovi suputnici su uvučeni u njegove nevolje.“ No čak i da je tako razmišljao, to ga nije moglo navesti da se „povuče“. Nastavio je, tako da ga u Kološanima 4,10 Pavao još uvijek preporučuje nazivajući ga svojim suuznikom. U Solunu nakon obraćenja, u Efezu, na brodu, i u zatvoru u Rimu, Aristarh je, pod vodstvom apostola Pavla, mnogo godina bio Gospodinov vjeran sljedbenik. Bio je to čovjek velike vrijednosti.

Kao kršćanin, Aristarh se uvijek nalazio u najboljem društvu. U Djelima 20,4 navedeni su njegovi drugovi: Sopater, Sekund, Gaj, Timotej, Tihik i Trofim. O Sekundu, Gaju i Trofimu se ne zna mnogo, ali o drugima imamo neke podatke. Sopater je bio vjernik iz Bereje, koja je osobito istaknuta po istraživanju Pisma (Djela 17,11); gdje su uz pomoć Božje riječi nastojali provjeriti Pavlovo naučavanje – važno načelo koje bi trebalo slijediti u pogledu svakog naučavanja. Prema Pavlovu opisu u 1. Timoteju 6,11, Timotej je bio „čovjek Božji“, koji je služio Gospodinu kao i Pavao. Tihika Pavao često spominje kao korisnog poslužitelja, koga se može poslati da ohrabri Gospodinov narod (Kološanima 4,7.8). Možemo biti sigurni da su ta braća bila snažne utvrde jedan drugome, te su jedni drugima bili na blagoslov i ohrabrenje. U Filemonu 24 kao Aristarhovi drugovi se spominju Marko, Luka i Dema. Kasnije je Dema napustio Pavla, odvučen ljubavlju prema svijetu, ali su Marko i Luka bili odani sluge Krista, koji su pod vodstvom Božjega Duha napisali i evanđelja o Njemu. Ako se već tada moglo nazrijeti sjeme Deminog odustajanja, Aristarh nije potpao pod taj utjecaj. Njegov razboriti, obuzdani duh radije je slijedio obnovljenog Marka i voljenog liječnika Luku. Tako i mi trebamo gledati na one koji dobro napreduju u Gospodinu, i tražiti njihovo društvo. Uočite da se Aristarh nikada ne spominje zajedno sa svjetovnim ljudima. Odanost Gospodinu i Njegovim probicima uključuje i brižljivo odabiranje društva u kojemu se krećemo. S takvim drugovima Aristarh je sâm mogao duhovno rasti, te je bio osposobljen doprinijeti izgradnji kršćanskoga zajedništva. Čeznimo za druženjem s onima koji su posvećeniji negoli mi sami. „Onaj tko hoda s mudrima, postat će mudar, a tko se druži s bezumnima trpjet će štetu“ (Izreke 13,20).

Pavao opisuje Aristarha kao radnika i kao sudruga (u Filemonu 24), i kao suradnika za kraljevstvo Božje i onoga koji mu je bio na utjehu (u Kološanima 4,10.11). Nisu nam saopćene pojedinosti njegova rada, ali biti suradnik apostola Pavla uključivalo je spremnost za služenje Gospodinu na različite načine, u skladu s opsegom Božjih interesa na Zemlji. To što je bio na utjehu Pavlu pokazuje drugu stranu tog istaknutog brata. Pokazao se hrabrim u opasnostima, postojanim u poteškoćama, a još k tome izgleda da je pokazao i tu nježnu osobinu brige i obzirnosti. Zanimljiva je ta riječ koja se prevodi s „utjeha“ ili „tješenje“. Pouzdani izvor kaže da ona znači „umirujući“, „ublažujući“ ili „olakšavajući“, a drugi njezin oblik označuje lijek koji ublažuje nadražljivost. Iako je Pavao bio osobit Kristov sluga, bio je čovjek poput nas, podložan mnogim brigama i pritiscima (vidi 2. Korinćanima 1,8; 4,8.9; 7,5.6). Prijatelji poput Aristarha bili su mu pomoć i blagoslov, i Gospodin ih je upotrijebio kako bi ga ohrabrili da ustraje u Njegovoj službi.

Pokušao sam ostati unutar granica Svetog pisma kako bismo otkrili kakav je Aristarh bio čovjek. Pismo je mudrije od nas, i zahvalni smo za zabilješke koje nam ono daje o tom vjernom i odanom vjerniku. Suputnik, suradnik i suuznik Pavlov, prijatelj i radnik zajedno s drugim istaknutim Kristovim slugama – nismo, dakle, u nedoumici u pogledu njegove duhovne vrijednosti i njegova duhovnoga uzrasta. Pavao među svima njima ima osobit položaj kao izabrana posuda, a drugi imaju osobit poziv. Aristarh, premda možda manje svjetlo od nekih drugih, sjaji prema svojoj mogućnosti ispunjavajući svoju ulogu u uzornom društvu koje živjelo i radilo uz apostola Pavla. On je primjer koji vrijedi slijediti. On se ne pojavljuje u Pismu samo tako, bez određene svrhe. Neka bismo čeznuli za onime što je bolje u ovim danima mlakosti i neodlučnosti sljedeći njegov primjer hrabrosti, postojanosti i brižljivosti.

Frank Wallace

(Scripture Truth, July 1984)