Djela apostolska 17,16-18,22
Atena je i danas poznati grad. U ono doba bila je središte svjetskih zbivanja, a i Korint je bio značajan grad. Pavao je tamo došao iz Bereje; najprije sâm, a poslije su za njim trebali doći njegovi suputnici Sila i Timotej.
Dok je Pavao još bio sâm u Ateni i čekao na dolazak svojih suputnika, razgledavao je grad. To je činio ne bi li našao kakvu prigodu za naviještanje Evanđelja; i nije dugo čekao na prigodu za razgovor. No najprije treba uočiti da Pavao nije bezosjećajno šetao Atenom, nego se duh u njemu uznemirio zbog onoga što je vidio. Možda se u njemu, zbog njegove velike ljubavi i odanosti Bogu, stvorila revnost za Boga kad je vidio raznoliko idolopoklonstvo. A možda ga je potresla i besciljnost tamošnjih ljudi. U svakom slučaju, bili su to osjećaji koje je imao i Gospodin Isus (usporedi Ivan 2,13-17 i Luka 10,30-37). Vidiš li i ti okolnosti oko sebe onako kako ih vidi Gospodin Isus? Što više vidimo i prosuđujemo okolnosti onako kako to čini naš Gospodin, bit ćemo mu sličniji i svojim ponašanjem.
Idolopoklonstvo i filozofija
Pavao je najprije razgovarao sa Židovima u sinagogi. Osim toga je na trgu toga grada prepunog idola razgovarao s ljudima koje bi susretao. Tamo se sukobio s nekim filozofima različitih usmjerenja, koji su ga na posljetku odveli na Marsovo brdo (Areopag). S tog poznatog brda Pavao je imao prigodu govoriti mnogim slušateljima. No prije no što promotrimo Pavlov govor, objasnit ćemo tko su bili ti filozofi s kojima se sukobio.
Atena je u ono doba bila utvrda filozofije. Još i danas poznato obilježje, atenska sova, simbol je „ljubavi prema mudrosti“ (filozofija = ljubav prema mudrosti). Filozofi sve pokušavaju objasniti mudrošću, logikom i razumom. Općenito isključuju Boga i svaku silu koju ne mogu objasniti. Pojedini filozofi slijedili su različite smjerove s različitim tumačenjima i modelima razmišljanja, koji su se naučavali i promicali u različitim školama. U našem tekstu spomenuta su dva smjera – epikurejski i stoički.
Epikurejski filozofi bili su materijalistički usmjereni i pokušavali svaku naizgled natprirodnu pojavu objasniti na prirodan način. Tako im Bog nije bio potreban. Živjeli su uživajući u onom materijalnom i tražeći zadovoljenje u njemu.
Stoički filozofi htjeli su pomoću fizikalnih povezanosti, logike i etike prepoznati načelo djelovanja koje prožima sve prirodne pojave i odnose. Stoga je stoik vjerovao u načelo reda tražeći u njemu svoje mjesto. Zadovoljenje je tražio u zauzimanju tog svog mjesta uz samosvladavanje, opuštenost i mir.
Oba filozofska smjera imala su nešto zajedničko: tražili su zadovoljenje u sustavu u kojem nije bilo mjesta za Boga, i kojeg su mogli shvatiti svojim razumom. Stoga nas ne čudi da su se izrugivali kad je Pavao govorio o uskrsnuću, pojavi koju se ne da prirodno objasniti. S time dolazimo do onoga što je Pavao propovijedao na Marsovu brdu.
Poruka Atenjanima
Pavao je na jednostavan i jasan način predočio istinskoga Boga i nije se upuštao u rasprave i filozofsko argumentiranje. Tome je dodao još i ono što je vidio u Ateni te je time pogodio točno u središe nezadovoljenih potreba svojih slušatelja. Ali nije odabrao riječi ljudske mudrosti, nego je na jednostavan način predočio božansku istinu. Isto tako učinio je i u Korintu (vidi 1 Kor 1,17b i 2,1.2).
Zanimljivo je da je Pavao upravo tamo, u toj utvrdi mudrosti i filozofije, započeo sa sasvim jednostavnom i temeljnom istinom o Bogu-Stvoritelju. S time je stao nasuprot razmišljanjima filozofa, koji su po svojim modelima razmišljanja sve htjeli objasniti svojim razumom i ljudskom mudrošću. Upravo je u Ateni postalo jasno da ni jedan ljudski model razmišljanja nije u stanju uvjeriti ni zadovoljiti čovjeka. Atenjani, među kojima je bilo mnogo filozofa i pametnih mislilaca, napravili su žrtvenik „nepoznatom Bogu“. Duboko u sebi vjerovali su da takav Bog možda postoji.
Pavao im je tog nepoznatog Boga objavio kao onoga Boga koji je stvorio svijet. Taj Bog-Stvoritelj ima svu vlast i nazvan je Gospodarom neba i zemlje. Njega čovjek ne može posluživati ni objasniti – čak ni najmudriji filozofi. On je taj koji je stvorio život. Zato je čovjek njegov rod, to jest potomak Božji. Čovjek potječe od tog Boga i zbog toga ima potrebu biti u zajedništvu s Njim. No nakon Golgote, kad je čovjekovo odbacivanje Božjega Sina i mržnja prema Njemu postala tako očita, dokazano je da čovjek u zajedništvo s Bogom ne može doći vlastitom snagom. Zato Bog zapovijeda čovjeku da se pokaje. To je jedini put k Bogu: put pokajanja i vjere u Gospodina Isusa. Bog je Bog-Spasitelj koji ne želi da itko propadne (usporedi 1 Tim 2,3.4). Zbog toga on poziva ljude da se pokaju. Doći će dan Suda: Bog će po čovjeku, Gospodinu Isusu, suditi svijetu, i zauvijek će biti izgubljen svatko tko nije poslušao Božju zapovijed u pogledu pokajanja.
Kao savršeni čovjek, Gospodin Isus je savršeni sudac: ni jedan čovjek neće moći uložiti prigovor kad Gospodin Isus bude sudio, jer On – Sudac – nije samo Bog, nego i istinski čovjek. Kao čovjek, On je sav svoj život vršio Božju volju i time dokazao da je moguć život bez grijeha. Nitko mu neće moći prigovoriti da je bilo nemoguće živjeti životom koji je Bogu na čast.
No iako je Njegov život bio savršen, umro je na križu. Grešan čovjek mora umrijeti; ali On, koji nije učinio grijeha, nije bio pod smrtnom osudom. No ipak je umro: da bi okajao moje i tvoje grijehe. Ali On nije ostao u smrti. Bog ga je uskrisio. Time je Bog potvrdio da je život Gospodina Isusa na zemlji u potpunosti bio Bogu na radost (usporedi Dj 2,27), kao i da je djelo na križu u potpunosti zadovoljilo Božje zahtjeve. Time je On stekao pravo da sudi svemu svijetu. On je najbolji i najprikladniji sudac kojega možemo zamisliti. To je jedna od slavâ Njegove osobe, zbog koje mu se divimo!
Dokazi koje je naveo apostol Pavao bili su neoborivi. Neki muškarci i žene doista su povjerovali njegovim riječima, drugi pak su željeli čuti više o tome. Ali bilo je i takvih koji nisu htjeli prihvatiti njegove riječi, nego su mu se rugali. Budući da nisu mogli pobiti Pavlove riječi, izrugivali su se. No Pavao se nije dao zbuniti. Kasnije je nastavio svoje putovanje te je došao u Korint, gdje je također naviještao Gospodina Isusa.
Bog ispunjava svoje obećanje
U Korintu se Pavao opet sastao sa svojim suradnicima, Silom i Timotejem, tako da je mogao posvetiti više vremena naviještanju Božje riječi. Najprije je radio u Korintu kao šatorar, zarađujući na taj način za život. I u tome je apostol Pavao dobar primjer svakom Božjem sluzi. Njemu je bilo važno da ne ovisi o ljudima i da ne bude na teret svojim slušateljima. Želio je izbjeći sve što bi moglo smetati jasnom propovijedanju njegove poruke. Radije se sâm trudio i odrekao se nekih udobnosti.
No i uza sav trud Pavao nije bio sâm u tom pothvatu. Bog ga je promatrao i ohrabrio (Dj 18,9.10). Tako je Pavao radio neko vrijeme u Korintu. Božje obećanje, svakako, nije značilo da neće imati nikakvih poteškoća. Naprotiv, Pavao je odveden pred prokonzula i optužen. Je li ga njegov Bog zaboravio? Nije! On ga je oslobodio iz te opasne okolnosti i ispunio svoju riječ. Bog drži svoju riječ! Đavao uvijek postaje djelatan kad Bog radi svoje djelo. Tako je bilo u Korintu: Gospodin je želio učiniti veliko djelo u tom gradu (vidi Dj 18,10), a đavao se pobrinuo da se ljudi udruže i suprotstave Pavlu. No Bogu ništa ne izmiče iz ruke. Njegova ruka je uvijek iznad svega. Tako je bilo i ovdje: On je spasio Pavla.
Apostol je mogao duže vrijeme djelovati u Korintu. U tom gradu punom nemorala bilo je, očito, više ljudi koji su prihvatili njegovu poruku negoli u Ateni, gradu obrazovanih filozofa. Ne krije li se možda i danas veliko polje rada upravo tamo gdje to isprva ne bismo ni pomislili? Iz Korinta se Pavao preko Efeza i Jeruzalema vratio natrag u Antiohiju. Koliko je ljudi tijekom tog njegovog putovanja upoznalo Spasitelja?
Misijska služba danas
Prateći Pavla na njegovim putovanjima možemo mnogo toga naučiti. Apostol je, s jedne strane, učvršćivao učenike i skupštine (crkve), a s druge strane je naviještao Evanđelje milosti Božje. Jesi li se i ti upitao, ili upitala, imaš li i ti neki zadatak, manji ili veći, koji trebaš izvršiti? Mnogi traktati s porukom Evanđelja čekaju da ih netko podijeli. Mnoga braća i sestre čekaju da ih netko posjeti. Možda je to sasvim blizu, u tvojoj domovini, možda u nekoj dalekoj zemlji. Moraš dopustiti Gospodinu Isusu da ti On sâm pokaže gdje i kako te želi upotrijebiti. Biblija u mnogim odjeljcima jasno pokazuje da te On svakako želi upotrijebiti na neki način. Je si li spreman, ili spremna, raditi za Njega?
Jedan mladić je za vrijeme svog školovanja došao u novu sredinu. Želio je služiti Gospodinu Isusu i molio ga da mu pokaže što bi mu bila zadaća. Pritom nije baš želio dijeliti traktate, jer mu to nije odgovaralo. Kad je došao u svoj novi stan, već ga je čekao paket s više od 10.000 traktata za dijeljenje. I dalje se molio za neku prikladnu zadaću, dok mu nije postalo jasno da je onaj paket u stanu bio odgovor na njegovu molitvu. Treba li stvarno početi s tim neomiljenim poslom? Kad je na jasnu Božju naznaku odgovorio potvrdno i počeo s dijeljenjem, imao je dobra iskustva; našao je nova polja rada, a kad se paket ispraznio naručio je novi. Jesi li već započeo, ili započela, sa zadaćom koju ti je Gospodin Isus položio „pred noge“?
Christian Rosenthal
(Folge mir nach 12/2008)