Epafrodit

Apostol Pavao o njemu izvješćuje sljedeće: „No smatrao sam potrebnim poslati vam Epafrodita, brata, suradnika i suborca mojega, vašega poslanika i poslužitelja u mojoj potrebi; jer je on čeznuo za svima vama i bio je potišten što ste čuli da je obolio. Jer doista bijaše gotovo na smrt obolio: ali Bog mu se smilovao; i ne samo njemu, nego i meni da ne bih imao žalost na žalost. Stoga sam ga to brižnije poslao da se, kada ga opet vidite, obradujete, a ja da budem manje žalostan. Primite ga, stoga, u Gospodinu sa svom radošću; i poštujte takve: jer on se radi Kristova djela približio smrti ne mareći za svoj život, kako bi nadopunio ono u čemu mi vi ne mogoste poslužiti“ (Filipljanima 2,25-30)

Pitamo se: Je li Epafrodit bio neki veliki evanđelist, sposoban učitelj ili neki osobito nadaren Gospodinov sluga? To ne znamo. Biblija nam to ne govori. Ali znamo da je u jednom hitnom slučaju bio nedostajuća karika u lancu. Jednostavno je bio tamo da popuni prazninu.

Filipljani su imali na srcu da novčano potpomognu apostola Pavla, koji je bio u tamnici u Rimu. Htjeli su ublažiti njegovu materijalnu oskudicu jer su ga ljubili. Zbog toga su mislili na njega, iako je bio daleko od njih. Utamničeni apostol nadasve je cijenio njihovu službu: „Obradovah se uvelike u Gospodinu što je, napokon, ponovno procvalo vaše zanimanje za mene … dobro ste učinili podijelivši sa mnom moju nevolju … Imam ja svega i obilujem: namiren sam primivši od Epafrodita ono od vas, miomiris, žrtvu dragu, ugodnu Bogu“ (Fil 4,10.14.18).

Iz tih riječi također prepoznajemo koja je bila uloga Epafrodita u tom blagoslovljenom pothvatu. Kako će dar Filipljana dospjeti do Pavla u Rim? U ono doba nije bilo bankarskih prijenosa. Novac se morao prenijeti osobno, i to ne željeznicom, nego, najčešće, pješke. Taj skromni ali predani sluga Epafrodit bio je spreman učiniti to. On je postao poveznicom između zajednice u Filipima i apostola u Rimu. Koliko god je Pavlova potreba bila velika i stvarna, a dar Filipljana tako dragocjen i pravodoban, bilo je potrebno neko oruđe koje će oboje povezati. I upravo za to se Epafrodit stavio na raspolaganje. On nije želio učiniti nešto veliko ili upadljivo, što bi ga posvuda učinilo poznatim kao iznimnu osobu. Ne, Epafrodit je bio ponizan suradnik, koji je rado stajao u pozadini.

Nema ničeg privlačnijeg od skromnog, povučenog kršćanina, koji je zadovoljan ako može popuniti neku prazninu, izvršiti neophodnu službu i provesti ono što mu je zapovjedio Gospodin.

Postoje kršćani koji nisu zadovoljni ako ne mogu biti u vrhu nekog posla. Smatraju da se ni jedan posao ne može ispravno obaviti ako oni ne rukovode njime. Nisu zadovoljni time da budu samo karika. Kako su odbojni takvi ljudi! Jer oni nikada nisu osudili same sebe u Božjoj prisutnosti, nikada se nisu slomili pred Njim i nikada se nisu ponizili.

Epafrodit je bio drugačiji. On je svoj život uložio u služenje drugima. A kada je gledao smrti u oči, nije razmišljao o sebi, nego o drugima. „Jer je on čeznuo za svima vama i bio je potišten“, ali ne zato što je obolio, nego, „jer ste (vi) čuli da je obolio“. To je bila istinska ljubav. Znao je kako su njegova ljubljena braća u Filipima bila zabrinuta, jer su čula da je teško obolio – vjerojatno zbog svoje službe koju je spremno prihvatio.

Epafrodit je, očigledno, sjedio kod Gospodinovih nogu i mnogo je naučio od Njega. Ni na koji drugi način ne bi mogao naučiti pouke o predanosti i obazrivoj bratskoj ljubavi. Svijet ne poznaje takvo što, a ljudska narav ne može nas poučiti tome, jer su to nebeske, duhovne i božanske pouke. Nažalost je takvo ponašanje rijetko među nama vjernicima. Kako je mnogo sebičnosti u svima nama! To je vrlo ponižavajuće.

Uočimo kako nadahnuti apostol dirljivo govori o Epafroditu. Čini se, ljudski rečeno, da ga ne može dovoljno nahvaliti. Kakvu li je bujicu božanske naklonosti primio taj požrtvovni Gospodinov sluga! Čitava zajednica, apostol, pa čak i saâm Bog, svi su intenzivno razmišljali o jednome kršćaninu koji nije mislio na sebe. Da je Epafrodit sebično mislio na sebe, njegovo se ime nikada ne bi pojavilo na stranicama nadahnute Božje riječi. Ali on je mislio na druge, a ne na samoga sebe. Zbog toga su Bog, apostol i zajednica mislili na njega.

Tako će biti uvijek. Čovjek koji mnogo misli na sebe, oslobađa druge truda da misle na njega. No ponizni, skromni kršćani, koji misle na druge, žive za druge i slijede stope Gospodina Isusa bit će zbrinuti, ljubljeni i cijenjeni od Boga i Njegova naroda.

C. H. Mackintosh