Loida i Eunika

Samo dva odjeljka u Pismu, Djela 16,1 i 2. Timoteju 1,5, odnose se izravno na Loidu i Euniku, i zasigurno bismo se mogli upitati što možemo naučiti iz tako oskudnih izvora. No činjenica da su one bile Timotejeva majka i baka proširuje nam polje razmatranja i daje tim ženama osobit značaj. Timotej je, naime, bio taj kojemu je apostol Pavao povjerio svoju službu da je, kada dođe njegov red, preda „vjernim ljudima koji će biti sposobni i druge poučiti.“ Istina, dakle, nije došla do nas nikakvim apostolskim nasljeđem (sukcesijom), kako se obično pretpostavlja, nego vjernim poučavanjem onoga što je prvotno bilo predano apostolima i pod vodstvom Svetog Duha zabilježeno u Pismima.

Ako smo svjesni toga da su, osim samoga Pavla, te dvije žene, Loida i Eunika, imale najveći utjecaj na Timotejev život i karakter, mora im se pridati važnost koja daleko nadmašuje kratkoću spomenutih izvješća o njima. I ne samo to, nego se u pozadini tih kratkih izvješća nalaze najmanje četiri istine koje su životno važne u našem kršćanskom iskustvu. Kada se sjetimo Pavlova upozorenja o „posljednjim danima“ iz njegove druge poslanice Timoteju, ne trebamo biti iznenađeni kada vidimo da su te istine, tako važne za nas, napadnute u svijetu u kojem postaje sve teže i teže živjeti životom jednostavne pobožnosti. Te istine su:

1. Kršćanska obitelj

Malo tko će poricati da je u čitavom svijetu ugrožena ustanova obitelji. Slomljeni brakovi, spolna izopačenost, pritisci na poslu, prevlast televizije u kućama te suvremeni oblici drogiranja i opijanja neki su od mnogih čimbenika koji zbunjuju i zastrašuju svjetske sociologe, a ni kršćani ne mogu tvrditi da su potpuno imuni na sve to. Zbog toga je nadasve važno pronaći vodstvo u Božjoj riječi i praktično pomoći jedan drugome u tim stvarima kršćanskog života i svjedočanstva.

Započnimo s ustanovom braka. Sasvim je ispravno kada se služimo izrazom „ustanova“, jer se u društvu općenito sve više širi zamisao da je brak samo društveni običaj koji, u odnosu na potrebe suvremenog života, sve više gubi na važnosti, te se proizvoljno može prihvatiti ili odbaciti. Brak se u Bibliji prvi put spominje u Postanku 2, posljednji put u Otkrivenju 21, a čitavo Pismo puno je potvrda da je brak božanski određena ustanova, i to ne samo u kršćanstvu, nego već i za stvaranja.

Razumno je pretpostaviti da je Eunika imala nekih problema u svome braku. Pismo nam ne govori zašto se ona, kao odana Židovka, udala za Grka. Ne govori nam ni kada se obratila na kršćanstvo i je li njezin muž ikada postao kršćaninom. No rečeno je dovoljno toga iz čega se dade naslutiti činjenica da su u tim prvim danima kršćanstva mnogi brakovi prolazili kroz razdoblja velikih kriza. Praktične upute koje je Pavao dao u 1. Korinćanima 7 iznimno su aktualne za današnje doba ali nam istodobno daju i uvid u ono u kojem je pisao.

Svaki kršćanin mora žaliti zbog sve većeg porasta rastava u našem društvu, kao i zbog ravnodušnosti s kojom se gleda na to. Ne iznenađuje to što mnogi mladi ljudi ulaze u brak neodgovorno i gotovo bez zamisli da će on biti trajan. No još je žalosnije sve veće nastojanje da se brak sasvim zanemari. Riječi „dečko“ i „djevojka“ dobile su novo, i to kobno, značenje. Lako se može predvidjeti vrijeme u kojemu će, u zapadnom svijetu, posljednja utvrda braka postojati možda samo među odanim kršćanima. Svakako da moramo prihvatiti izazov koji iz toga proizlazi. No trebali bismo i istraživati izvore koji se nalaze u kršćanskom braku, koji će omogućiti da on ostane postojan, sretan i koristan odnos, usprkos svih protivnih utjecaja koji ga okružuju. Promotrit ćemo neke od njih.

Prvo: kršćanski bračni par ima zajedničku snagu. S jednog gledišta oni su prirodne osobe koje dijele prirodan odnos. No svaki od njih, kao kršćanin rođen od Duha, ima snagu koja je u stanju mijenjati živote. A ta snaga nije im dostupna samo kao pojedincima, svakome u svom osobnom životu, nego i u životu koji zajednički dijele pred Bogom. Plod Duha, „ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrota, vjera, krotkost, suzdržljivost“ (Gal 5,22), mora se očitovati u braku, kao i u svakom drugom području života.

Drugo: osobina svakog pravog kršćanskog braka je zajednička molitva. Svakodnevne potrebe u domu, odgovornost za obitelj koja raste, zajedničko zanimanje za Gospodnje djelo – u mjesnom i općem smislu, neka su od mnogih područja života koja kršćanski bračni par neprestano vode u Božju prisutnost kako bi tražio snagu, vodstvo i ohrabrenje. To mora postati iskustvom koje ih sjedinjuje. Mužu i ženi će biti teško ostati u zavadi jedno s drugim, ili ustrajati u nečemu što nije ugodno Bogu, ako zajednički dolaze pred prijestolje milosti.

Treće: kršćanski brak ima, ili bi trebao imati, zajedničku svrhu. Često vidimo brakove u kojima nema gotovo ništa više od potrage za uživanjem od danas do sutra, i u kojima između muža i žene ima malo jedinstva u gledištima. Kršćanski brak trebao bi biti u oštroj suprotnosti tome, jer u kršćanskom životu uvijek mora postojati svrha, i ako se ispravno shvaća izjavu u Postanku 2,24 da će „oni biti jedno tijelo“, tada bi unutar bračne veze moralo postojati dijeljenje svake pojedinosti. Za bračni par je velika radost zajednički sudjelovati u djelu Gospodnjem, ali i u praktičnim stvarima života – u upravljanju novcem, uspostavljanju novih odnosa, i tako dalje – postoji mogućnost za izražavanje sretnog jedinstva ili pak, s druge strane, opasnost od sebičnosti i nepovjerenja. Proučavanje odnosa između Akvile i Priske bit će na trajan blagoslov svakom mladom kršćanskom paru koji stupa u brak.

Četvrto: jedan od najvećih posjeda muža i žene jest zajedničko očekivanje. Prirodni brak, kao i svako prirodno iskustvo, prestaje smrću. Čak i u našim kršćanskim brakovima moramo biti svjesni da ono što prirodno uživamo pripada našem zemaljskom iskustvu i da će ostati ovdje. Ali svako zajedničko duhovno iskustvo, svaka radost koju smo dijelili u Gospodinu, sve što smo učinili u Njegovo ime, jest blago za Nebo. Stoga Petar govori o muževima i ženama kao o „subaštinicima milosti života“. Naravan odnos može prestati, ali duhovan odnos će ostati.

Promotrimo sada drugi vid kršćanske obitelji, naime, kršćanski dom. Dom je mjesto na kojem djeluju obiteljski odnosi. To je mjesto na kojem se opuštamo, gdje nismo promatrani kao kada smo na nekim drugim mjestima. Ono što činimo u domu vjerojatno više govori o nama kao kršćanima negoli ono što govorimo ili činimo u javnosti. S jedne strane, naši domovi mogu biti sretna mjesta na kojima se služi Gospodinu čak i u onom svakodnevnom – kao u primjeru jedne domaćice koja je iznad sudopera imala natpis: „Ovdje se božanska služba vrši triput dnevno“ – ili pak mogu biti mjesta slabosti, na kojima se udovoljava vlastitim željama.

Osvrnimo se na pitanje gostoprimstva. Jesu li naši domovi mjesta kršćanskog zajedništva i svjedočanstva ili smo kršćani koji se susrećemo samo „na sastancima“? Ako pak smo skloni gostoprimstvu, je li nam stalo samo do onoga što odgovara nama, ili je naše gostoprimstvo nešto što koristimo u službi za Gospodina? Riječ koja je u Novom zavjetu prevedena kao „gostoprimstvo“ doslovno znači „ljubav za tuđince“, i naši domovi mogu biti mjesta učinkovitog svjedočanstva.

Druga misao koju Pismo povezuje s domom je stega. Kada Pavao govori Timoteju da bi nadglednici i poslužitelji trebali „dobro upravljati svojom kućom“, on to govori u svezi s našim ponašanjem u kući Božjoj. Tu je osobito riječ o pokornosti; prije svega pokornosti Gospodinu, ali i o pokornosti žena muževima i djece roditeljima. Treba naglasiti da pokornost – često sporna tema – nije stvar nečije veće ili manje osobne vrijednosti, nego stvar božanskog reda. Čak i o Gospodinu Isusu, utjelovljenom Bogu, čitamo da je sa svojim roditeljima sišao u Nazaret i bio im pokoran. Pokornost Gospodinu u našim domovima primorat će nas da se upitamo što u njima dopuštamo. Dopuštamo li da iskvareni utjecaji ovoga svijeta zaposjednu naše domove ili nastojimo biti ugodni Gospodinu?

No gostoprimstvo i stega će biti hladne vrline ako nemamo ljubavi. U 2. Timoteju 1,5 Pavao se Loide i Eunike prisjeća po njihovoj „neprijetvornoj vjeri“. No u Pavlovoj poslanici Timoteju vjera i ljubav su povezane ništa manje negoli osam puta, i smijemo pretpostaviti da je Timotej odrastao u domu u kojemu su stega i ljubav bile divno uravnotežene. Tako je Timotej naučio ljubiti Gospodinov narod. Pavao o njemu u Filipljanima 2,20 veli: „Nikoga, doista, nemam tako srodne duše tko bi se za vas istinski pobrinuo.“

2. Uloga žene

Djelatnosti Loide i Eunike su, na temelju onoga što je zabilježeno u Pismu, bile usredotočene na dom i obitelj. U današnjem svijetu je takva uloga žene dovedena u pitanje. „Feminizam“ je jedna od najvažnijih tema, no za ženu kršćanku nije mjerodavno ono što je trenutni trend u svijetu, nego autoritet Božje riječi. Odjeljci Pisma kao što je poslanica Titu 2,4-5 vrlo su jasni.

Svakako da ne smijemo biti dogmatični, i moramo imati suosjećajno razumijevanje za žene koje žive u teškom i promjenjivom svijetu. Osobito treba imati razumijevanja za položaj neudatih žena. No sasvim je jasno opće načelo Božje riječi da je mjesto udate žene u domu i obitelji. Također je jasno i to da žena u crkvi treba šutjeti pa s pravom možemo vjerovati da su ta načela o Božjoj kući koja je naučavao Pavao već bila pokazana praktičnim primjerom Timotejeve majke i bake.

Koje su djelatnosti, dakle, kojima se može baviti žena kršćanka? Ima ih toliko mnogo da bi se prije moglo upitati nisu li neke djelatnosti koje su osobito namijenjene ženama zapravo zanemarene. Mnogi od nas možemo biti neizmjerno zahvalni na ranoj kršćanskoj skrbi i pouci pobožnih majki, te bi nas suvremena zaokupljenost karijerama i materijalnim blagostanjem morala ozbiljno zabrinuti. Zasigurno ne može postojati služba s većim dostojanstvom i koja zaslužuje veću nagradu negoli što je podizanje obitelji za Boga. A ona se može proširiti i na neudate žene, koje se mogu uključiti u rad nedjeljnih škola i u vjeronauk. Ne treba nas čuditi što moramo žaliti zbog gubitka mnogih mladih ljudi, kada su se „odgoj i opomena Gospodinova“ izgubili u brzini i vrevi suvremenog načina života.

Spomenuli smo gostoprimstvo. Ono može biti naporno za domaćicu, i možda se njezin naporan rad neće uvijek cijeniti kako bi trebalo, ali ipak je to sretna služba za onoga koji joj se predaje, a „neki su ne znajući ugostili anđele“.

I izvan doma ima mnogo toga što bi trebalo učiniti. Sastanci za žene prigoda su za svjedočanstvo u opuštenom okruženju. Posjećivanje, služba koja se tako lako zanemaruje, može biti i trebala bi biti zajednička i muškarcima i ženama; a služba posluživanja koja na praktičan način podupire djelatnost mjesne zajednice vjernika može proizvesti suvremenu Febu, za koju je zabilježeno da je bila „poslužiteljica crkve u Kenhreji“.

Žene su napisale neke od najljepših pjesama, i takav oblik pisanja, kao i mnogi drugi oblici, dopušten je ženama kršćankama koje imaju odgovarajuće darove. Odgovornost starijih žena da poučavaju svoje mlađe sestre jasno je izražena u poslanici Titu 2,3-5. Možda najvažnije od svega je to da svaka žena, bez obzira na dob, iskustvo ili sposobnosti, može sudjelovati u pružanju podrške u molitvi, koja je nadasve važna kod svake kršćanske djelatnosti. Kratko rečeno, ni jedna žena ne bi trebala osjećati da nema dovoljno prigode na prikladan i dostojanstven način služiti Gospodinu i Njegovu narodu.

3. Pisana Božja riječ

I ova treća važna istina povezana je s Loidom i Eunikom. Pavao u 2. Timoteju 3,15 veli: „I da od malena poznaješ Sveta pisma …“ Riječ koja je prevedena s „od malena“ na drugim se mjestima upotrebljava za novorođenče pa i za još nerođeno dijete u majčinoj utrobi. Očito je, dakle, da je Timotej u vrlo ranoj dobi bio upoznat s Pismima – naravno onima Staroga zavjeta – i da je odrastao uz pisanu Božju riječ.

Danas mnogo slušamo o Bibliji, o objavljivanju novih prijevoda na suvremenom jeziku, i o širokoj rasprostranjenosti Pisma na gotovo svim poznatim jezicima svijeta, ali je u dvadesetom stoljeću, usprkos njezinoj dostupnosti, žalosno opala bliskost s Božjom riječju. Još je žalosnije sve veće nastojanje, čak i među onima koji se nazivaju kršćanima, da se dovede u pitanje istinitost i autoritet Biblije. Kako li je zbog toga važno da kršćani održe njezinu životnu važnost: njezino božansko nadahnuće i nepogrešivost, njezinu snagu koja čisti, njezinu dosljednost i skladnost u nauku, njezine praktične pouke i, iznad svega, njezinu objavu Boga u osobi Njegova Sina. Kako li je važno da mladi kršćani upoznaju Pisma dok su im umovi sposobni prihvaćati i pamtiti, kao i da ih prihvate kao izvor istine i praktični autoritet u svojim životima.

4. Življenje po vjeri

Pavao se sjeća „neprijetvorne vjere“ u Loidi i Euniki. To je moralo biti vladajuće načelo u njihovim životima, i podsjeća nas na Pavlov navod iz Habakuka: „Pravednik će živjeti po vjeri“. Vjera je, svakako, načelo života u tome smislu da o njoj ovisi naše vječno spasenje: „Ta milošću ste spašeni, po vjeri“ (Ef 2,8). No ona je i načelo življenja, jer Pavao veli: „A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega“ (Gal 2,20).

Živjeti vjerom u praktičnom životu je nešto prekrasno: očekivati sve od Boga, pouzdati se u Njega kada presuše svi drugi izvori, naučiti da On za nas može učiniti bolje no što bismo mi ikada mogli učiniti za same sebe. To je u potpunoj suprotnosti sa svijetom u kojem živimo, gdje je materijalno posjedovanje važnije od duhovnih vrijednosti, a osiguranje važnije od sigurnosti. Život vjere u tom praktičnom smislu razumiju samo oni koji ga provode u djelo.

No vjera je više negoli samo odgovor na životne probleme. Isus je Tomi rekao: „Blagoslovljeni oni koji nisu vidjeli, a vjeruju“. Vjera je „dokaz stvarnosti koje ne vidimo“ (Heb 11,1). Pomoću nje se ulazi u nevidljivi svijet duhovnih odnosa i iskustava koje poznaje samo kršćanin. Ona nas povezuje s Isusom, koji je „začetnik i dovršitelj naše vjere“ i koji „vjerom prebiva u našim srcima“. Ona nas u sadašnjoj stvarnosti uvodi u božansku obitelj, jer „svi smo mi sinovi Božji po vjeri u Isusa Krista“. Ona nam daje sigurnost u pogledu budućnosti i vječnosti, jer Petar o nama govori kao onima „koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje spremno da se objavi u posljednje vrijeme“ (1 Pet 1,5).

Vratimo se na Loidu i Euniku. Njihova vjera bila je „neprijetvorna“; ne samo ispovijedanje vjere, ili tanki religijski premaz, nego živa stvarnost koja je bila obilježjem njihovog kršćanstva. Timotej je to primio u baštinu: bio je „hranjen riječima vjere i dobrog nauka“ (1 Tim 4,6). A to smo, kao dragocjeni dio kršćanske baštine, po predaji vjernih ljudi, od kojih je prvi bio Timotej, i mi primili u baštinu.

Gordon Spratt

(Scripture Truth, May 1985)