Posted by U povijesti postoje brojni primjeri koji pokazuju kako su ljudi prolazeći kroz nevolje iskusili posebnu blizinu i snagu svog Boga. Bog je kod tih ljudi ostvario ono što je dao zapisati po svom proroku Izaiji: „Ako prođeš kroz vodu, ja sam s tobom, i kroz bujice, one te neće preplaviti“ (43,2). Pitamo se odakle su ti ljudi, koji su proživljavali tako duboku bol, dobili snagu da pišu pjesme koje dokazuju nepokolebljivo pouzdanje u Božje vodstvo. Njihova vjera nije se zasnivala na nekoj religiji ili ideologiji, nego pravi odgovor moramo tražiti u njihovoj vjeri u živog Boga čiju su pomoć iskusili. Slijedeća tri primjera govore svaki za sebe. Oni su samo mali dio tog velikog „oblaka svjedôka“.
Horatio Spafford
Tko danas još zna za Horatia Spafforda? Živio je u pretprošlom stoljeću (1828-1888) radeći kao odvjetnik u Čikagu. Nakon što je najprije sam otišao iz Engleske u Ameriku, za njim su trebali doći i njegova supruga i četvero djece brodom Ville de Havre. Dok je s čežnjom čekao svoju obitelj nije mogao ni slutiti da se na moru događa užasna tragedija. Ville de Havre sudario se na Atlantiku s jednim drugim brodom i potonuo u roku od pola sata. Na brodu koji je tonuo njegova supruga kleknula je s četvero djece i molila: „Gospodine, spasi nas, ako je moguće! Ako pak moramo umrijeti, pripremi nas!“ Jedan mornar spasio je život samo njegovoj ženi – svih četvero djece se utopilo. Vrativši se u Englesku poslala je brzojav svom suprugu: „Jedina spašena!“. Čitavog života taj brzojav visio je na zidu njegove radne sobe i podsjećao ga na tu užasnu bol. U tom sjećanju Horatio Spafford napisao je slijedeću pjesmu:
Kad mir s Bogom dušu mi prožima,
ako i prijete oluje izdaleka,
srce moje vjerom svagda pjeva:
Dobro mi je u Gospodu.
Kad Sotona zaskoči i plaši me,
ko’ zvijezda mi svijetli riječ ta:
Moj Isus je za mene dovršio sve;
čist sam kroz krv mog Gospoda.
Teret mog grijeha nosio je Isus, Jaganjac,
i bacio ga daleko u daljinu,
on umrije za mene na zakrvavljenom drvu,
moja duša slavi Gospoda.
Sad živim u Kristu i samo za Krista,
Riječ njegova mi je svjetleća zvijezda,
u njemu imam mir i od muka svih spas,
moja duša je sretna u Gospodu.
(Pjesma je poznata na našem jeziku pod nazivom „Kad mir mi nebeski proniče svu grud“, gdje tekst radi pjevljivosti odstupa od originala. Ovdje je prevedena u skladu s originalom da bi čitatelji mogli što bliskije shvatiti misli i osjećaje pjesnika)
Julie von Hausmann
Julie von Hausmann (1826-1901) zaručila se s jednim misionarom te je također putovala brodom kako bi slijedila svog zaručnika koji se već nalazio u jednoj misionarskoj postaji. Razumljivo da je jedva čekala dolazak broda i vjenčanje. Kad ju je pak u luci dočekao samo jedan zaručnikov prijatelj, u njoj su se počele rađati bojazni. Te su se bojazni obistinile kad ju je taj prijatelj umjesto u misionarsku postaju odveo na malo misionarsko groblje. Tamo je nedavno bio sahranjen njezin zaručnik. Mlada žena bila je potresena. U neizrecivoj boli tri dana nije napuštala postaju. Danju i noću je plakala i molila se. Vodila je tihu borbu s Bogom. Nakon tih teških sati, po prvi put je izišla iz postaje i vratila se noseći pjesmu koju je zapisala.
O uzmi ruke moje i vodi me
do vječnog blaženstva i zauvijek!
Ja sama ne mogu ići, ni jednog koraka;
Kamo ti ideš i ostaješ uzmi i mene!
Možda je nekima ova jednostavna pjesma pomalo smiješna. No sjetimo li se u kakvim je okolnostima Julie von Hausmann zapisala ovu molitvu, ona će nam biti poticaj da barem donekle nasljedujemo vjeru i pouzdanje te unesrećene žene.
Milošću svojom okruži moje slabo srce,
u radosti i boli umiri ga!
Daj da tvoje slabo dijete počine kod tvojih nogu!
Zatvoriti će oči i slijepo vjerovati.
Mada ja ne osjećam sad tvoju moć,
dovest ćeš me do cilja, čak i kroz noć;
daj uzmi ruke moje i vodi me
do vječnog blaženstva i zauvijek!
Paul Gerhardt
Paul Gerhardt (1607-1676) živio je u dobu koje je bilo ispunjeno nevoljama i ratom. Oženio se suprugom Ana Mariom. Njihova prva kćer Maria Elisabeth te još drugih troje djece umrli su vrlo rano. Ostao im je samo sin Paul Friedrich Gerhardt. Najstarija kćer umrla je već u dobi od 8 mjeseci. Kad je kratko poslije toga umrla kćer jednog đakona, Paul Gerhardt napisao je jednu pjesmu koja je još jednom probudila bol zbog gubitka vlastite kćeri:
Gorka je to bol i pravi napitak od smirne,
teškom stazom smrti rastati se od vlastite djece.
Ni jedna usta ne mogu iskazati
srca lom što tu se stvara.
Ova pjesma, kao i mnoge druge od Paula Gerhardta, odiše skromnim pouzdanjem u Boga i dubokom pobožnošću.
Postoji jedna humoristična priča iz života Paula Gerhardta. Jednog dana ponestalo im je kruha tako da ga je njegova žena teška srca zamolila: „Daj mi jedan krajcar da mogu kupiti ono što je najpotrebnije, jer inače ne znam što ću ti staviti na stol.“ No Paul Gerhardt, ni usprkos marljivom traženju, nije našao jedan krajcar. Onda je rekao svojoj ženi: „Pribavit ću ti hranu koja ne prolazi“, zatvorio se u svoju sobu na dva sata a potom joj pročitao pjesmu koju je upravo bio napisao:
Predaj svoje puteve i ono što ti srce tišti
vjernoj njezi Onog koji nebom vlada!
Onaj koji oblacima, zraku i vjetru puteve određuje,
pronaći će put kojim će kročiti i tvoja noga.
U Gospodina se pouzdaj da ti dobro bude;
Na Njegovo djelo gledaj da tvoje djelo opstane.
Brige i tužaljke ništa ti od Boga donijeti neće,
samo molitva njegovo srce pokreće.
Ti imaš sve i ništa ti ne nedostaje;
Tvoja su djela blagoslov, Tvoj put je svjetlost;
Tvoje djelo nitko ne može spriječiti, Tvoje djelo ne smije stati,
kad svojoj djeci želiš dobro učiniti.
Pusti Njega da čini i upravlja! On je mudar knez
i svojim ćete postupcima zadiviti,
kad On po svom divnom naumu
izvrši ono što te je mučilo.
Preostaje nam jedino pitanje nismo li možda izgubili ponešto od ove jednostavne vjere. Je li nam prejeftino jednostavno zatvoriti oči i slijepo vjerovati? Ako pak to učinimo iskusiti ćemo upravo ono što je Pavao pisao Filipljanima: „I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu“ (Fil 4,7)
Klaus Güntzschel
Folge mir nach 5/95
Komentari Biblije 