Posted by Nikad neću moći zaboraviti to užasno jutro 1940. godine.
Tog jutra Gestapo je izvršio velik „udar“ na rad evanđeoske mladeži u našem gradu. U moj ured upala su dva smrknuta čovjeka te počela prevrtati po spisima. Neke spise su uzeli kao „dokazni materijal“, a odnijeli su i sve pisaće mašine.
U glavi mi je bio košmar. Netko je pozvonio na vratima. Majka jednog odanog suradnika ušla je plačući: „Bili su kod nas i ispraznili su sve ormare i prevrnuli sve ladice. Tada su pronašli loptu i rekli: „Sada imamo dokaz da se ovdje obavljaju zabranjene sportske aktivnosti.“ Još nije ni završila kadli se pojavio jedan otac sa sličnim izvješćem. Na licu mu se mogao vidjeti strah. „Mora da su bili stvarno ljuti kad se taj snažni čovjek tako uplašio“, pomislio sam.
Na kraju se okupilo četrdeset do pedeset ljudi. Službenici su upali kod svih mojih suradnika, poput pustošnika su pretražili njihove kuće i grubo im priprijetili.
Zatim smo zajedno pročitali Božju riječ, o Božjem gradu koji će opstati čak i kad se brda uzdrmaju.
Nakon toga smo se zajedno pomolili. Otišli su od mene utješeni, ali ipak sa zebnjom u srcu što će se dogoditi.
Zapravo se ništa nije dogodilo. Možda su samo htjeli malo obeshrabriti mlade i njihove roditelje u pogledu suradnje u radu evanđeoske mladeži.
No u tijeku tih zbivanja dogodilo se nešto što je vrijedno ispričati.
Najprije su svi mladići pozvani na saslušanje i podvrgnuti dugim i mučnim ispitivanjima.
Na posljetku sam došao na red i ja, kao odgovorni voditelj. Srce mi je snažno lupalo kad sam opet ušao u prostoriju u kojoj sam doživio već mnogo teških sati.
Službenik koji me je trebao saslušavati dugo me šutke promatrao. Zatim je duboko uzdahnuo i rekao – u riječima mu se mogla osjetiti duboka potresenost – : „Saslušao sam pedeset vaših mladića. Pritom se dogodilo nešto što još nikada nisam doživio. Ni jedan od njih pedesetorice nije me slagao. Svi su radije izjavili ono što je bilo na njihovu vlastitu štetu negoli da izreknu laž. Ne mogu vjerovati da postoji takvo što!“
Srce mi je bilo presretno. „O, momci“, pomislio sam, „vi ste snažnije propovijedali negoli neki poznati evanđelist. Dodirnuli ste savjest tog tvrdokornog čovjeka!“
Službenik je šutke sjedio na stolici. „Jadni čovječe!“, najradije bih mu bio rekao da je to bilo moguće. U tom sam trenutku, naime, osjetio kako je strašan svijet bez Krista!
Wilhelm Busch
Komentari Biblije 