Pavao i Timotej

Netko je rekao da je prijateljstvo između Pavla i Timoteja jedno od najljepših prijateljstava koja su ikada postojala. U njemu vidimo važnost i, štoviše, nužnost bliske veze koja bi trebala postojati između starijih i mlađih vjernika. Kod Pavla i Timoteja ne vidimo nikakav „jaz između generacija“, nego sretan duh povjerenja i sjedinjenost u zaokupljenosti istim uzvišenim ciljevima. S jedne strane vidimo odgovornost starijeg suradnika u poučavanju i hrabrenju putem riječi i vlastitim primjerom; s druge strane odgovor mlađega: pokornost vodstvu, pokazivanje poštovanja, osobna uvjerenost u nauk nakon što ga je vidio u životu svog starijeg prijatelja i druga. Ako nam Gospodin podari još nekoliko godina službe za Njega, prije negoli ponovno dođe, kako li je nužno da oni koji su mlađi preuzmu baklju koja im je pružena, uvjereni da je to ugodno Gospodinu, snažni u Njegovoj milosti i odani Njemu.

Promotrit ćemo Pavlovo zanimanje za osobe, njegovo duboko razumijevanje za duše, njegovu sposobnost da cijeni ono što je dobro u drugim vjernicima i ohrabri ih u tome. Pouke ćemo naći i u Timotejevu odgovoru, u ljubavi i odanosti prema starijem čovjeku, što je vidljivo u njihovom djelatnom zajedničkom služenju i zajedničkim iskustvima; također i u Timotejevu osobitu poslanju kao apostolskog opunomoćenika. Posvuda ćemo među njima uočiti poštovanje, obzir i naklonost. Naposljetku ćemo promotriti Pavlovu osobitu čežnju za Timotejevim društvom na svršetku svoga života.

Pavlovo zanimanje za osobe je jasno. Sjetimo se njegova blagog postupanja prema mladiću Eutihu (Dj 20,6-12). Sjetimo se i Tita i mladog Timoteja – smatra se da mu je bilo između petnaest i dvadeset godina, a Pavlu između trideset i tri i trideset i šest godina kada su se prvi put sreli (možda u Listri, prigodom Pavlova posjeta opisanog u Djelima 14). Pavao je vidio sposobnosti u svakoj spašenoj duši. Bio je u stanju vidjeti ono što je Bog sposoban učiniti s pojedincima. Služio je Gospodinu gledajući u budućnost te je imao na umu pripremanje mlađih kako bi oni mogli preuzeti vodstvo. On nije podcjenjivao prikladnost pojedinaca pred Gospodinom za služenje Njemu, premda je izražavao nužnost iskustva da bi pojedinci bili osposobljeni za određene dužnosti (primjerice, ograničenje „ne novoobraćenik“ u 1. Timoteju 3,6). No vidio je ono što je postojalo u pojedincima i što je, uz pomoć mudrosti od Gospodina, trebalo ohrabriti. Sjetimo se da je i Gospodin Isus, birajući dvanaestoricu, izabrao mlade ljude. Trebali bismo se možda podsjetiti i na to da je Božji pokret u prvim desetljećima devetnaestoga stoljeća počeo (uvelike) s mladim ljudima koji su djelovali pod vodstvom Duha Svetoga.

Pavao, naravno, nije kvario ili zbunjivao mlade ljude koje je nastojao ohrabriti. Njegov način nije bio govoriti im s visoka i postupati s njima kao s djecom.

Pavlovo razumijevanje za duše također je jasno. Zamislite čovjeka od (recimo) trideset i pet godina koji brine za mladića od šesnaest godina! Gospodin Isus je imao naklonost prema malenima, čak i prema djeci. On je zavolio onog mladog upravitelja kojega su njegova bogatstva spriječila da postane učenikom. Nije li Pavlova snažna naklonost prema Timoteju tako očigledna u njegovim posljednjim poslanicama? Pavao nije bio s Timotejem od početka njegova života. On je bio samo karika u lancu. Loida i Eunika su mu mnogo pomogle, ali njegova vjera u Krista Isusa učvrstila se uz Pavla, tako da ga on može nazvati „svojim pravim sinom u vjeri“. Moguće je da je Timotej u Listri vidio kako se Pavlovo gotovo beživotno tijelo podiglo s tla i kako ubrzo nakon toga nije otišao na odmor i oporavak, nego se vratio ohrabriti svete. Već u ranim danima Timotej je na Pavlovu primjeru vidio što može donijeti odanost Gospodinu i kamo ga može odvesti revnost za Njega.

Vrijedno je uočiti Pavlov snažan osjećaj za daljnje zbrinjavanje onih koji su tek dovedeni Gospodinu ili onih koji su na početku kršćanskog napredovanja. Razmislimo o Galaćanima 4,19: „Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam sve dok se ne oblikuje Krist u vama.“ Zanimamo li se mi na isti način za duhovni rast drugih? Zanimamo li se uopće za to? Kako li je to ozbiljno pitanje! Uočite kako se Pavao predano zanimao za Timoteja. Kada se na drugom misijskom putovanju Pavao vratio u Listru, našao je tamo Timoteja (tada su mu možda bile dvadeset i dvije godine) djelatnog u mjesnoj zajednici vjernika i okolici. Najprije se mora biti vjernikom kod kuće i u svome mjestu. U nekom smislu je to najteži položaj. Čovjek ne postaje Gospodinovim slugom kada vlakom, brodom ili avionom otputuje negdje daleko. Prvi zahtjev jest dati se na raspolaganje za služenje gdje god je to potrebno, ne privlačeći pozornost na sebe. Želimo li biti korisni Gospodinu? Je li to tvoja želja? Ta Timotejeva raspoloživost bila je uočena. Bog ga je obdario određenim darovima. Braća iz mjesne zajednice vjernika poznavala su njegovu korisnost i mogla su ga preporučiti. Pavlu je bilo rečeno o njemu. Mogu li braća iz naše mjesne zajednice vjernika razaznati da mi razborito i ponizno nastojimo ugoditi Gospodinu? Na temelju dobrog izvješća o Timoteju iz mjesne zajednice vjernika, i uz potvrdu Duha Svetoga da je to ispravan korak, Pavao je poveo Timoteja sa sobom na djelo. Braća nisu izrazila bojazan da je premlad, nego su od početka imala povjerenje u njega. Za Pavla Timotej nikada nije bio „mali Timotej“. On nije iskazao ni najmanje pokroviteljstva prema njemu.

Kod Timoteja pak vidimo pokornost Pavlovim smjernicama: u pogledu obrezanja, neugodnih stvari, požrtvovnosti i mnogog odricanja zbog Krista. Pavao je, kako navodi u Filipljanima 3, sve smatrao (u svome umu) gubitkom, ali i sve izgubio (to jest pretrpio gubitak). Jesmo li mi kršćani spremni da nas se smatra drugačijima zato što jesmo drugačiji? Jesmo li spremni „nositi Njegovu sramotu“? To ne vrijedi samo za osobite Gospodinove sluge. Pavao je mnogo kasnije pisao Timoteju: „Imaj udjela u patnjama za evanđelje, po snazi Boga.“ To ne smije biti s hvalisanjem ni zbog toga se bude u središtu pozornosti, nego u duhu sasvim suprotnom od toga. Riječi „po snazi Boga“ označuju vlastitu neznatnost u tome.

Služenje Gospodinu s drugima zahtijeva prilagođavanje. To je vrlo upečatljivo u Timotejevu zajedničkom radu s Pavlom. Kako li je za njega, kao Pavlovog suradnika na dugo vrijeme, bilo prikladno Amosovo pitanje: „Mogu li dvojica ići zajedno, osim ako se ne slože?“ (Amos 3,3). Moralo je biti tako i njihov zajednički put bio je obilježen slaganjem. Rekao sam već da su bili vrlo bliski, a moglo bi se reći i da su bili jedno srce i jedna duša. Timotej je bio voljan učiti. Postoji li u nama neki tračak neovisnosti toga da ne volimo kada nam se nešto govori ili nas se poučava? Moramo li uvijek sve „dočekivati na oštricu“? U kojoj god dobi bili, moramo naučiti da nismo prijeko potrebni. Ponekad bismo se, a možda i često, trebali podložiti stavu nekog drugog. Kada sam kao mladić na određenom mjestu bio poslan ribati podove, jedan stariji pobožan čovjek, kojega su tamo svi cijenili, zadivio me pridruživši mi se u ribanju. Bili mi mladi ili stari, mogli bismo zanemariti visoko mišljenje o vlastitom statusu.

Pogledajte što Pavao misli o Timoteju. U 1. Solunjanima, jednoj od ranijih poslanica, on piše o njemu: „Timotej, brat naš“ (3,2), „poslužitelj i suradnik“. Pavao je to rekao i to je mislio. To je bilo rečeno istinski, ne da bi mu laskao, nego da bi ga ohrabrio. Bojimo li se mi dati odgovornost mladima, mladima koji ozbiljno i stvarno nastoje ugoditi Gospodinu, koji ne žele privući pozornost na sebe, nego na Krista? „Timotej, suradnik moj“ (Rim 16,21): oni su zasigurno bili sasvim različiti kao osobe, ali su nadopunjavali jedan drugoga – trebali su jedan drugoga. Imali su različite osobnosti, ali ne i različite putove – bili su uistinu kao jedan. „Timotej … radi … kao i ja“ (1 Kor 16,10); „vjeran, naučava kao što ja naučavam“ (1 Kor 4,17); „Ti, o čovječe Božji“ (1 Tim 6,11) – to nipošto nije bilo omalovažavanje; „Dobar poslužitelj Isusa Krista“ (1 Tim 4,6); „dobar vojnik Isusa Krista“ (2 Tim 2,3). On je, nedvojbeno, bio čovjek koji je apsolutno pouzdano mogao izvršavati zadaće.

Promotrimo sada Tomoteja kao Pavlova opunomoćenika. Prvo: njihovo uzajamno poštovanje. Pavao ga je poslao u Solun. Prva poslanica Solunjanima govori o tome kako je Pavao morao saznati o njima kako su. Tako je Timotej otišao k njima. Jesi li ti osoba koju se može poslati nekamo? Osoba koja može donijeti vjerodostojno izvješće o nečemu? On je bio zaodjenut apostolovim autoritetom, u koji je bio posve uvjeren. To nije bio autoritet koji mu je nametnut. Osobe koje imaju autoritet u onome što je kršćansko, imaju ga zbog vlastitog moralnog ugleda. U tome području najveći je onaj koji poslužuje – to je sjedište autoriteta u vjernikovu utjecaju na druge. Timotej je bio sretan što se može pokoriti autoritetu Pavlova utjecaja. Između njih je postojalo uzajamno povjerenje. Bili su tako bliski suradnici da u šest svojih poslanica Pavao u pozdravu sebi pridružuje Timoteja. Možda su, kao bliski prijatelji, u nekim okolnostima imali poteškoće u svom odnosu. Stvarna bliskost između pojedinaca često uključuje razumijevanje, a ponekad je potrebno i opraštanje. Otvorena isprika, ako je potrebna, obilježje je osoba koje imaju istinsko dostojanstvo pred Gospodinom.

Valja uočiti i njihovu zajedničku brigu za zajednice. Podsjetimo se na čast iskazanu Timoteju u Filipljanima 2,20: „Nikoga, doista, nemam, tako srodne duše tko bi se za vas istinski pobrinuo; jer svi traže svoje.“ Obojici je bila urođena briga za svete. Timotej se brinuo kao sin s ocem. Nedugo nakon početka svog djelovanja Timotej je dovoljno uzrastao u mudrosti i tankoćutnosti da ga se moglo poslati na samostalno obavljanje zahtjevnih zadaća. Premda bi bilo ispravno reći da Timotej nije bio vođa, ipak je bio vrlo utjecajan čovjek kojega je Pavao visoko cijenio, a Gospodar kojemu je u stvarnosti služio snažno je to potvrdio.

Naposljetku, promotrimo uzajamnu naklonost između Pavla i Timoteja. Uočimo kako je Pavao uvijek cijenio posvećene ljude i one koji su mu bili privrženi u Gospodinu. Jedan od takvih bio je Onezifor, koji ga je marljivo krijepio nimalo se ne stideći njegovih okova. Možda spominjanje te činjenice ukazuje na to da je drugoj braći, koja su u Rimu bila brojna, nedostajala ta vrst brige za Pavla. Pavao je potpuno uvjeren u Timotejev osjećaj privrženosti prema njemu u tom posljednjem razdoblju svoga života u zatvoru. On se sjeća njegovih suza. Možda je to bilo prigodom Pavlova posljednjeg odvođenja. Naziva ga svojim „ljubljenim sinom“, što je očigledan izraz naklonosti, i to u trenutku pisanja druge poslanice kada je postojala još veća potreba za ohrabrenjem i potporom. Iza ozbiljnih opomena u toj poslanici stajalo je srce puno ljubavi (primjerice 1,6.7). U 2. Timoteju 4,1 naglasak je na hitnosti: vrijeme je kratko (rd. 2); potrebna je ne samo mladalačka snaga, nego i posvećenje usred velike ravnodušnosti. Kada mnogi postanu površni i nevjerni, najlakše je odustati ili odabrati neki zadovoljavajući alternativni smjer. I danas još vrijedi poziv na propovijedanje Evanđelja u snazi, služenjem svime onime što nam je Gospodin dao za Njega. Stajati na mjestu na kojem ga je Gospodin želio imati bilo je tada ispravno za Pavla i za njegova suradnika. To je i danas jednako tako ispravno za nas, ako nam je na prvome mjestu poslušnost i odanost Njemu.

Cor Bruins

(Scripture Truth, May 1985)