“Misionarske nevjeste” u 19. stoljeću – opskurna praksa u povijesti crkve, ili možda ipak ne sasvim?

Posted by

Baselska misija, osnovana 1815. godine, postavila si je zadatak da odgovori na misionarsku zapovijed Gospodina Isusa tako što će slati misionare u određena područja, npr. u Afriku. Pritom su postavljena stroga pravila. Tako su u Baselsku misiju primani samo neoženjeni muškarci, kojima je i za vrijeme čitavog školovanja bio onemogućen svaki kontakt sa ženskim spolom. Na misijsko polje također su slali samo neoženjene muškarce. Iako smo uvjereni da Biblija ne poznaje poziv i poslanje od čovjeka niti kroz misionarsko društvo, nego jedino od Gospodina, ipak sa zahvalnošću prepoznajemo da su iz ovakvih djelatnosti proizišli mnogi odani služitelji i služiteljice Božje.

No početna misao o celibatu misionara nije se mogla održati na duže vrijeme. Stoga je 1837. godine nastao “pravilnik o ženidbi misionara”. Glavna točka tog pravilnika bila je da svako sklapanje braka nekog misionara iz Baselske misije mora odobriti vodstvo misije. U slučaju postupka protivnog ovom pravilu, uslijedilo bi isključenje iz Baselske misije. Ako se netko želio oženiti, mogao je, ali najranije nakon dvije godine pionirskog rada na misijskom polju, uputiti “molbu za dopuštenje o sklapanju braka” vodstvu misije. Pritom bi vodstvo misije u pravilu preuzelo na sebe obvezu “traženja nevjeste”. Propovjednici, svećenici ili učitelji raspitali bi se u krugu Pijetista u Württembergu (iz tog kruga je bio najveći broj misionara Baselske misije) za djevojku u dobi za udaju, koja bi bila prikladna supruga za misionara u prekomorskoj zemlji. “Izborni kriteriji” pritom su prvenstveno bili: porijeklo iz vjerničke obitelji, osobna pobožnost u vjeri, zdravstvena sposobnost, obrazovanje i dob. Ako je njihova potraga bila “uspješna”, predložili su djevojku vodstvu misije. Ako bi prijedlog dobio njihovo odobrenje, ta bi djevojka jednog lijepog dana dobila pismo iz Basela, sa upitom je li voljna sklopiti brak sa određenim misionarom, kojeg u većini slučajeva nije poznavala.

Ova odluka – putovanje na misijsko polje i udaja za misionara – , tada je većinom značila rastanak s domovinom, i to zauvijek. Pored toga je opasnost od smrtnosti u «ubitačnoj» afričkoj klimi za Europljane bila vrlo velika.

Vrijeme zaruka služilo je za pripremu putovanja i izmjenu pisama sa budućim suprugom, čiju bi fotografiju zaručnica dobila kad se njihov odnos već dobro «zagrijao». Samo putovanje, poštanskom kočijom i parobrodom, trajalo je nekoliko mjeseci. Pri dolasku, žene bi prvi put ugledale svog zaručnika licem u lice. Vjenčanje je bilo najkasnije za dva mjeseca.

Samo staromodan običaj?

Udati se za čovjeka kojeg ne poznaješ, kojeg su ti drugi odabrali, zakoračiti u nesigurnu budućnost i možda rano umrijeti – pa tko bi to učinio? Možda i ti tako razmišljaš. No varaš se, većina tih djevojaka prihvatila je «ponudu». Kako to objasniti? Sigurno ne samo time što je to bilo uobičajeno u «dobrim starim vremenima».

Te djevojke, odrasle u Pijetizmu

– vidjele su u tome «Božji poziv»

– radovale su se mogućnosti da mogu surađivati u «Gospodinovom vinogradu»

– vidjele su sebe kao pomoć svom suprugu, kojeg su podržavale u njegovom misionarskom radu, tako što su se brinule za domaćinstvo, radile kao primalje, podučavale djecu i obavljale druge djelatnosti.

Dagmar Konrad, kulturna znanstvenica iz Tübingena, istraživala je ovu pojavu te u svojoj knjizi «Misionarske nevjeste, Pijetizam 19. stoljeća u Baselskoj misiji» zaključuje: oba supružnika bili su čvrsto ukorijenjeni u svojoj vjeri, u njihovim brakovima su rastave bile izuzetno rijetke.

Bez straha, nemamo namjeru našim neoženjenim/neudanim čitateljima preporučivati da po ovom uzorku iz 19. stoljeća sklope brak. Čak ni u ono doba nije ovaj način bio općenito uobičajen. S druge pak strane, ne želimo se oholo podsmjehivati tim mladim kršćankama. Od njih sigurno možemo nešto naučiti. Živimo u vremenu kad se veliča sloboda i samostalnost u odlučivanju. No to gotovo da nije nikakva osnova za zdrav brak. Bračni problemi, također i među kršćanima, sve više se gomilaju. «Misionarske nevjeste» iz 19. stoljeća pozivaju svoje «sestre» u našem dobu:

– na osobni život vjere

– da žele djelovati za Gospodina

– da prepoznaju i prihvate Božje vodstvo i poziv

– da budu pomoć svom suprugu, s kojim su se pred Bogom povezale u bračnu zajednicu

To su i danas temelji na kojima počiva sretan bračni odnos.

Pored svih razlika, uvjetovanih vremenom u kojem živimo i kulturom, ovakvo razmišljanje je i danas neophodno.

Michael Vogelsang

PIJETIZAM

Pijetizam (od latinskog pietas = pobožnost) je religiozni pokret u Protestantizmu, nastao u 17. stoljeću. Pijetizam ima odlučujući utjecaj na povijest crkve nakon Reformacije. Cilj Pijetizma je bio ponovno oživljavanje i obnova crkve te duhovnog života. Utoliko je Pijetizam s jedne strane vjerski pokret protiv krutog crkvenog pravovjerja, a s druge strane protiv kulture prosvjetiteljskog racionalizma. Pored opravdanja vjerom (što je naslijeđe Reformacije) nastupa naglašavanje novog rođenja. Pijetizam naglašava subjektivnu stranu vjere, ali razvija i snažnu misionarsku i socijalnu revnost. No Pijetizam nije jedinstven pokret. U povijesnom razdoblju između 1670. i 1780. razlikuje se šest oblika Pijetizma.

Vodeći predstavnici Pijetizma su: Philipp Jakob Spener (1635-1705.), August Hermann Francke (1663-1727.) i Nikolaus Ludwig von Zinzendorf (1700-1760.).

Profesor Joachim Feller, prijatelj Augusta Hermanna Franckea, pjesnički je definirao Pijetizam:

«Sad se zna za ime Pijetist.

Što je to Pijetist?

Onaj tko Božju riječ proučava.

I po njoj sveti život živi.»

Utjecaj Pijetizma prepoznaje se i danas, osobito u području Würtemberga.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s