Valdenzi

Posted by

I u mračnom srednjem vijeku svijetlilo je svjetlo istine, jer Bog u svim razdobljima ima svoje svjedoke. U njih se ubrajaju i takozvani Valdenzi, čije je znakovito geslo glasilo: Lux lucet in tenebris („Svjetlo svijetli u tami“). Ali, tama nije voljela svjetlo: Valdenzi su bili proganjani kao heretici, njihove su pobude pogrešno shvaćane i njihovi spisi spaljivani.

Naziv „Valdenzi“ nastao je po nekom Petru Valdesu (oko 1140.-1218. godine), bogatom trgovcu iz Lyona1. Nakon što se obratio, želio je u potpunosti slijediti Božju riječ. Prodao je svoj imetak, organizirao je dijeljenje hrane siromasima i zajedno sa svojim pristašama naviještao Evanđelje. Osim toga se Valdes pobrinuo da se dijelovi Biblije s latinskog prevedu na različite jezike i dijalekte.

Iako je Valdes želio izbjeći sukobe, propovijedanje Evanđelja moralo je neizbježno dovesti do sukoba s katoličkom crkvom. Crkva je, naime, tvrdila da propovijedati smije samo njezin kler (duhovnici), a ne neki laik poput Valdesa. Kako se Valdes i njegovi prijatelji nisu pridržavali zabrane propovijedanja, 1183. godine bili su isključeni iz članstva u katoličkoj crkvi. Godinu dana kasnije na jednom koncilu Valdenzi su proglašeni hereticima (lažnim učiteljima) protiv kojih se treba energično boriti.

_______

1 Budući da je Valdes dragovoljno odabrao život u siromaštvu te su ga i neki drugi slijedili u tome, Valdenzi su bili nazvani i „Lyonskim siromasima“.

Valdes i njegove pristaše bili su protjerani iz Lyona i njegove okolice. Valdenzi su se najprije rasprostranili na jugu Francuske, a odatle otišli u razne krajeve Europe. Posvuda su revno misionirali. I mladi su nosili sa sobom prijepise dijelova Biblije i dijelili ih zainteresiranima. Mnogi Valdenzi učili su napamet biblijske tekstove te ih navodili u prikladnim okolnostima. Na njihovim skupovima Božja riječ je imala središnje mjesto, a Gospodnju večeru uzimali su na vrlo skroman način. Njihovi protivnici predbacivali su im (što je, zapravo, bila pohvala) da se drže isključivo Biblije a odbacuju tradiciju. Razlike u odnosu na katoličku crkvu s vremenom su poprimile oštrije obrise: Valdenzi su odlučno odbacivali misao o čistilištu, kao i prodavanje oprosta, štovanje svetaca i druge ljudske nauke.

Otpor raste

Otpor službene crkve protiv navodnih heretika postajao je sve veći. Pod pritiskom progonstva Valdenzi su od druge polovice 13. stoljeća morali prestati s okupljanjima u nekim mjestima u južnoj Francuskoj, sjevernoj Italiji i Austriji. U tom stoljeću rođena je inkvizicija. Inkvizicija je bila tijelo pod izravnom upravom pape, koje je trebalo osigurati brzo otkrivanje i sustavno uklanjanje heretika. Mnoge se ljude uhodilo, sumnjivce se uhićivalo te tjelesno i psihički mučilo. Tvrdoglavi ili nepopravljivi heretici bili su predavani „ruci svjetovne vlasti“, koja ih je mogla osuditi na smrt. Mnogi Valdenzi bili su žrtvama inkvizitora, koji su blisko surađivali s lokalnim vlastima.

Razni mučenici

Da bi se jasnije predočila hrabra vjera Valdenza u progonstvima, potrebno je navesti stvarne primjere. Zbog toga ćemo ovdje, između mnoštva vjernih svjedoka i mučenika, spomenuti neke od njih.

Stephan Brun, mlad jednostavan čovjek, bio je uhićen kao heretik. Kako bi ga se nagovorilo da se odrekne svoje vjere, doveli su mu njegovu vlastitu ženu i njihovo petoro djece te prijetili da će im nešto učiniti. „Moja obitelj su oni koji vrše Božju volju“, odgovorio je on na to. „Dakle, želiš da ti žena ostane udovica a djeca siročad?“ On je odgovorio: „Isus Krist je rekao: ʻNeću vas ostaviti kao siročadʼ … Besmrtan Otkupitelj bolji je negoli smrtan supružnik.“ – „Zar se ne bojiš mučenja na smrt koje ti predstoji?“ – „Krist je rekao: ʻNemojte se bojati onih koji ubijaju tijelo, nego se bojte onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu.ʼ“ – „Onda se pripremi da umreš!“ – „Ja se pripremam za besmrtnost.“ Nakon što je bila proglašena smrtna osuda, povikao je: „To je moje oslobođenje!“ Kada je egzekutor rekao da mu je došao trenutak smrti, smireno je odgovorio: „Ti mi navješćuješ život!“ Brun je bio spaljen na lomači u lipnju 1540. godine. Njegove muke u plamenu trajale su oko sat vremena.

Baraille, revan propovjednik među Valdenzima, bio je uhićen nekoliko godina kasnije i osuđen na smrt. Svojim sucima je rekao: „Budite uvjereni da će prije ponestati drva za lomaču negoli propovjednika Evanđelja koji su spremni umrijeti za svoj nauk; jer, njihov broj raste iz dana u dan, a Božja riječ ostaje vječno.“ Baraille je 29. ožujka 1558. godine spaljen na trgu ispred dvorca u Torinu (Piazza Castello). Njegov krvnik molio ga je da mu oprosti što će ga usmrtiti. „Ne opraštam samo tebi“, veli se da je blago odgovorio kratko prije svojeg odlaska, „nego svima koji su krivi za ovu smrt.“

Godine 1560. bili su uhićeni mnogi Valdenzi, jer su pribivali zabranjenim skupovima. Budući da se nisu htjeli odreći svojeg vjerovanja, trebali su biti pogubljeni. Među uhićenima je bio i čovjek po imenu Mathurin, koji je trebao prvi poći u plamen. Zaželio je da još jednom porazgovara sa svojom suprugom. A što je učinila ta vjerna duša? Snažno je hrabrila svog supruga da ostane čvrst. „Prokleta krivovjerko!“, dovikivali su joj neprijatelji Evanđelja, „ako ne prestaneš, sutra ćeš biti živa spaljena. I ti ćeš otići u smrt sa svojim mužem.“ – „Neka je hvaljen Bog“, odgovorila je, „onaj koji nas je sjedinio u životu, neće nas razdvojiti ni u smrti.“ Ništa nije moglo slomiti postojanost te žene. Njezina jedina molba bila je da smije umrijeti sa svojim suprugom. To joj je i odobreno: 2. travnja 1560. godine oboje supružnika spaljeno je na lomači.

Uskrs u Pijemontu

Kada si je Reformacija počela utirati put, Valdenzi su stupili u vezu s reformatorima s kojima su se mogli složiti u mnogo toga. No, unatoč tome, Valdnezi još dugo neće živjeti u miru. U doba uskršnjih blagdana 1655. godine dogodilo se nešto što je nadmašilo sve što su Valdenzi dotad doživjeli. Naime, 24. travnja 1655. godine šesnaest tisuća vojnika napalo je naselja Valdenza u brdima Pijemonta (sjeverna Italija). Uz povik „Pobijte pse!“ započeo je barbarski pokolj. Dojenčad je naočigled majkama bila razmrskana o stijene, muškarci su bacani s planinskih vrhova, starci bespoštedno ubijani. Tako brzo i tako neočekivano došla je propast na mirne ljude da su njihova sela i gradovi opljačkani, spaljeni i napušteni bez ikakva značajna otpora. Oni koji su uspjeli pobjeći gonjeni su kao divljač i mnogi nisu uspjeli stići do skrovišta u brdima. Tih zlih dana ubijeno je oko četiri tisuće Valdenza; k tome ih je oko dvije tisuće umrlo od gladi, hladnoće i bolesti. Užasna patnja Valdenza tog „krvavog proljeća“ digla je na noge svu Europu, te im je mnogostruko odobrena pomoć i azil.

Razlika u odnosu na Albigenze

Albigenzi2 se često spominju zajedno s Valdenzima, jer su i oni djelovali u ranom srednjem vijeku te su, također, bili obilježeni kao heretici. Pritom je važno napomenuti da Valdenzi i Albigenzi nisu imali gotovo ničeg zajedničkog u pogledu nauka. Valdenzi su držali mnoga biblijska uvjerenja, dok su se među Albigenzima ugnijezdile mnoge teške zablude, poput seljenja duša (transmigracija), sveopćeg spasenja svih ljudi i poricanja Gospodinova božanstva. Već se i Valdes bio suprotstavio Albigenzima te nije želio biti “bačen s njima u isti lonac”.

_________

2Francuski grad Albi bio je utvrda te skupine. Albigenzi su nazvani i „katari“ („čisti“).

Vrijedno je spomenuti da su Albigenzi uslijed progonstva (osobito uslijed križarskog vojnog pohoda protiv Albigenza u godinama 1209.-1229.) potpuno uništeni i u 14. im se stoljeću gubi trag. Valdenzi su, naprotiv, opstali u oluji progonstava i postoje do danas, iako su se tijekom vremena uvelike pretvorili u crkvene zajednice i izgubili svoj rani identitet.

Velika predanost

Svakako da je i među Valdenzima bilo pomalo neznanja. A kako bi drugačije i moglo biti, ako se ima na umu da je u 12. stoljeću Biblija bila dostupna gotovo samo na latinskom jeziku, a mnogi nisu ni znali čitati. Time je spoznaja bila ograničena na ono što se kršćanima tu i tamo propovijedalo. No to djelomično i slabo poznavanje Božjih misli nije umanjilo njihovu predanost.

J. N. Darby, poznati tumač Biblije koji je izvanredno poznavao Pismo, o vjernim svjedocima iz srednjeg vijeka (ne dvojim da je pritom mislio i na Valdenze) napisao je sljedeće, do srca prodiruće riječi: „Kako li su kršćani svih doba bili zaokupljeni razmišljanjem o nevoljama, patnjama, muci i žrtvi tih proganjanih, ali vjernih i ustrajnih svjedoka mračnog srednjeg vijeka! Vjerojatno se nigdje ne može naći značajnije izvješće, niti se igdje može naći veća i neumornija ustrajnost, nigdje iskrenije ili barem jednako tako iskreno srce prema istini i prema Kristu, ni takva vjernost Njemu naočigled pokvarene crkve, kao kod svetih u srednjem vijeku. Prolazili su kroz teškoće i pomore, progonstva i kazne od strane sustava čija su progonstva, zbog njegove upornosti i znatno bolje organiziranosti, daleko nadvisila progonstva od strane pogana – koliko god su i ona neko vrijeme bila okrutna. Ti progonjeni ljudi nisu primili nove čudesne objave, nisu bili pod zaštitom nekog javnog tijela, ili pod zaštitom ispovijedanja sveopće crkve koje bi ih, zbog njegove opće priznatosti, moglo obuhvatiti i pružiti im utočište. Obilježeni svakakvim pogrdnim imenima koja im je nadjenuo narod ili svećenici, božanskom postojanošću hodili su svojim suženim putem, koji nikad nisu napustili. Čvrsto su se držali Božjeg svjedočanstva i obećanja da vrata pakla neće nadvladati crkvu – pa i po cijenu svog mira, svoje domovine, svog života i svega onoga što zemlja može ponuditi i što naravni čovjek cijeni. No Krist je predvidio njihov put i nije ih zaboravio. Oni su bili podložni slabosti i mnoge njihove misli bile su obilježene neznanjem. Sotona je pokušao pomiješati dobro sa zlom i u tome je ponekad bio uspješan.3 Ljudi današnjeg doba, koji više ne moraju prolaziti ni kroz kakve nevolje, uživaju pronalaziti slabe točke i zablude u životima tih svetih, i ponekad to čine uspješno. Ali njihov životopis zapisan je u Nebu i pohvala njihovog Otkupitelja jednom će jasno zasjati, dok će se kritički životopisi što su ih o njima napisali oni koji su živjeli u udobnostima raspasti u prah i biti izjedeni od moljaca. Ako neki od njih gore možda susretnu te svete, koje su ovdje prezirali, lice će im biti prekriveno stidom, ukoliko to tamo još bude moguće. Ono što je Gospodin u tim svetima našao i priznao, ljudima onog doba u crkvi nije vrijedilo ništa, baš kao ni pametnim ljudima našeg doba. Ali za Krista je to imalo visoku vrijednost.“

(Navod iz „Pisma za sedam crkava“, H. Smith)

_______

3 J.N. Darby na drugom mjestu spominje da je među Valdenzima bio snažno rasprostranjen nauk o „pravednosti po djelima“ (vidi Collected Writings od JND, svezak 20, str. 355-362).

Poticaj na vjernost

Božja riječ je imala značajnu ulogu u životu Valdenza. Tako bi trebalo biti i s nama. Ne bi li bilo dobro kad bismo si skupili veliko blago napamet naučenih biblijskih redaka? Ne bismo li trebali marljivije istraživati Bibliju te dosljednije širiti ono što smo razumjeli? No praktična primjena i širenje istine nikad neće proći bez protivljenja. Od Valdenza možemo naučiti što to znači biti vjeran, ustrajan i čvrst.

Kada se čita povijest Valdenza, spontano se može pomisliti na riječi iz Hebrejima 11: „A drugi su iskusili okrutna izrugivanja i bičevanja, i okove i tamnicu. Bijahu  kamenovani, piljeni na dvoje, iskušavani, ubijani mačem: potucali su se u ovčjim runima i kozjim kožama, oskudijevali, bili tlačeni, zlostavljani (svijet ih ne bijaše dostojan); po pustinjama su lutali, i po gorama, i špiljama i pukotinama zemaljskim“ (rd. 36-38). Ovo se neposredno odnosi na vjerne Židove, ali se dade primijeniti i na Valdenze. Zao svijet nije bio dostojan da takvi skromni, miroljubivi i pošteni ljudi žive usred njega, a velika je nepravda bila zlostavljati ih i progoniti. Ali, vjerni svjedoci su dostojni odjenuti bijele halje i pratiti Gospodina Isusa u slavi (Otk 3,4).

Gerrid Setzer (Folge mir nach 7/2015)

Najviše korištena djela:

Alexis Muston: Das Israel der Alpen – Erste vollständige Geschichte der Waldenser Piemonts, 1857.

Giorgio Toum: Geschichte der Waldenser-Kirche, 1992.

Gabriel Audisio: Die Waldenser – Die Geschichte einer religiösen Bewegung, 2004.

Heinrich Liedner: Ein Martyrervolk ohnegleichen – Die Waldenser und ihre Geschichte (Heinrich Liedner), 1930.

Andrew Miller: Geschichte der Christlichen Kirche

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s